subota, 27.01.2007.
Uzburkani osjećaji
Još jučer sam bila sretna, još jučer je bio osmjeh na mom licu. Taj osmjeh koji uvijek nestane s dolaskom doma. Dom…kažu da je tamo najljepše.
Voljela bih barem jedan vikend kod kuće provesti mirno, voljela bih kad bi sada bio ovdje i brisao ove zlobne suze koje same teku, bilo tko.
Voljela bih leći jedan dan u krevet i samo plakati, cijeli dan, da izbacim ovu tugu iz sebe. Voljela bih, ali ne mogu. Želim samo malo vremena za sebe, želim samo malo mira.
I nema ništa ljepše nego kad me zagrle te dvije male ručice, kada mi kaže «Seko, ja sam se tebe poželjela!» jer tada znam da je to iskreno. Zasad me jedino to malo stvorenje ne iskorištava i ne laže mi. Jer svi drugi da.
I pitam se što je to u meni što uvijek tjera ljude da na kraju uvijek ostanem sama?! I pitam se čemu svi obećavaju da neće otići, da će ostati, a i sami znaju da je to laž.
Što se može tako dogoditi, tako promijeniti u nama ljudima, da jedan susret može unijeti toliko tišine, toliki zid sazidati? I pitam se do kada to možemo poricati, negirati, zašto skrivamo istinu od sebe?
I pitam se kada smo opet spremni srušiti taj zid…kada nam je potrebna nečija pomoć. Nije li to opet iskorištavanje.?
I zašto se i sama čudim toj tišini između nas, kada je to tako poznata pojava u mom životu? Ali se bojim da ne budem ja ta koja će srušiti taj glupi zid, samo zato jer ću trebati uslugu.
Jer to sam upravo učinila prije nekoliko dana. Nekada sam s njim satima pričala, no onda je jedan dan niknuo taj zid. Pojavila se zona šutnje. Sve dok mi nije trebala pomoć i nazvala sam ga bez razmišljanja. Ali bilo je lijepo čuti opet taj prijateljski glas, glas koji mi je ulijevao nadu.
I sada, više niti ne znam zašto sve ovo pišem, jer ništa od ovoga nije ni upola izrazilo moje osjećaje, ovu bol koja opet guši.
- 21:21 -
