subota, 07.10.2006.
Sad rastanka nam kucnu čas, nek pjesma prati nas…
Dodatak: ovo je jedan neobjavljeni post (jer nisam mogla otvoriti stranicu bloga), koji je trebao ovdje stajati davnog 30.09.. E, sada stoji ovdje, premda više nema takvog smisla ni značaja. Premda, sada bih ga mogla nadopuniti s još puno detalja, ali više ne, više ne pišem o svom životu.
Sinoć mi se dogodilo nešto predivno. Dugo sam razgovarala s onim dečkom, spominjala sam ga već, moj najbolji prijatelj, zasada. Zezali smo se i već je stvarno bilo kasno. Uporno sam mu govorila da moramo ići spavati, jer se nećemo moći ujutro ustati. Ali uvijek bi započeli neku novu temu. Napokon, kada smo odlučili stvarno krenuti, pitala sam hoćemo li se ljubiti, misleći na one puse koje si šaljemo. Rekao je da hoćemo i dodao «volim te T.». Sledila sam se, nisam mogla vjerovati da si to rekao, nisam znala kako reagirati. Napokon, nakon 5 mjeseci si izustio te dvije riječi. A ja, ja sam bila presretna. Nisam to željela pokazati, nisam željela da znaš kako sam gorjela od želje da to čujem od tebe, nisam željela da znaš kako ti to već danima želim reći, ali se ne usudim. Iako si ti to sve znao.
Oprostili smo se i legli svatko u svoj krevet. Krenula sam mu pisati poruku. Mobitel je zvonio. Ti si me zvao. S druge strane je svirala Colonia «Laku noć, ljubavi, snivaj na jastuku od cvjetova. Laku noć, ljubavi, neka te čuvaju anđeli.». Osjetila sam suze na obrazu, ovaj put suze radosnice. Ali nisam ti to mogla i dalje reći. Nakon razgovora, poslala sam ti poruku da i ja tebe volim. Napokon sam to izgovorila. Još i danas ne vjerujem da se to dogodilo.
Znam da ću opet patiti, znam da ćeš me povrijediti kad-tad, ali briga me, želim riskirati jer je ovaj osjećaj predivan. Želim te samo voljeti i ljubiti. A kasnije što bude.
Za dva dana se vidimo, a tada si samo moj.
Sada sam sretna. Koliko će to potrajati ne znam, nisam baš previše optimistična osoba.
Ovaj post je ujedno i moj oproštaj s ovim blogom, možda još ponekad nešto napišem, ali ne vjerujem da ću imati vremena za to vikendom kad budem dolazila doma.
Držite se svi, nemojte se dati depresiji, ljubite se, volite se i bar me se ponekad sjetite.
Obična riječ je rastanak,
al čudan ima nastanak.
Od sviju raznih riječi po redu,
bez obzira na abecedu,
na poredak i mimo njega,
dolazi ona nakon svega:
kada u travi gasi se sjaj,
kad sve se topi poput snijega,
kad krugovi se na jedan svedu,
kad svrši sve, kad svemu je kraj.
Obična riječ je rastanak,
al čudan ima nastanak.
Puna je čudnih žudnji i htijenja,
katkad i ona značenja mijenja.
Jednom glasi samo «zbogom»,
drugi put glasi «do viđenja»
- 19:52 -
