ponedjeljak, 05.11.2007.

1.


U sobi sama, okružena s četiri narančasta zida, sjedi na podu i ispisuje riječi…
Je li to uistinu soba ili kućerak u kojem će provesti svoj dio života ne zna ni sama, osjeća se samo sigurnom premda zebe od vjetra koji nemilosrdno izbija iz poluzatvorenog prozora…
Sretna je što je preživjela još jednu noć i dočekala svitanje novog dana. Riječi koje ispisuje su besmislene, ali njoj sve ima smisla. Nije ni čudno što je nova ekipa u kvartu i nije baš najbolje prihvatila, svima izgleda poput nekakve čudakinje koja se uvijek smiješi i pjevuši neke bezvezne pjesmice. Zapravo nitko ne shvaća iz kakvog je ona svijeta došla, što zapravo radi u tom novom gradu, i zašto je uopće tako čudna. To je misterija koju svi ˝mulci˝iz kvarta žele otkriti. Zapravo im je ona postala glavna atrakcija i tema tračeva, jer njihov je život jednoličan i sveden na iste besmislene stvari. Iako su mladi, donekle puni života, sa svojom svakodnevnom jednoličnom pojavom podvrgavaju te činjenice, jer na istim isfucanim mjestima provode svoje dane, ne znajući da je život kratak i da treba iskoristiti svaki dan kao da je posljednji…DA TREBA ISKORISTITI SVAKI DAN KAO DA JE POSLJEDNJI!!!

To su bile riječi koje su joj odzvanjale u glavi svako jutro kada bi se prenula iz sna.
- Ah još jedan novi dan….opet sve iz početka…- promrmljala je pospano i okrenula se na drugu stranu, ne shvaćajući da je već 7h i da se treba uhvatiti posla.
Brujanje motorne pile ometalo joj je san, tako da je živčano ustala, otvorila prozor i jebala im svima mater… Mrzila je kada bi je netko budio s velikom količinom nervoze u glasu ili nekim prodirućim frekvencijama koje bi joj parale uši. To tako loše utječe na čovjeka. Nije shvaćala kako netko može bit tako zloban da odmah zagorča život nekome i to na početku novog dana kojeg treba preživjeti.

Ustala je iz kreveta, razvrnula muziku do kraja bez obzira što je tek 7h, znala je da je radni dan i da su ljudi donekle budni, tako da je i nije bilo briga. Bila je u svom kućerku, svom…taj posvojni pridjev još nije mogla prihvatiti al nema veze, furala je svoj život bez obzira na nemilosrdan svijet koji ju je okruživao. Otvorila je prozor nadajući se da će udahnuti svježi zrak, no pluća joj je razderao ljuti smrad s ulica, te je kao dodatak tome otišla skuhati kavu i zapaliti jutarnju cigaretu,tako da do kraja izgori svoja mlada pluća. Koliko god se čovjek čuvao i štitio od zla i negativnosti, svijet je taj koji te sprečava i ruši do temelja. U to je ona bila potpuno sigurna, tako da je odlučila suprotstaviti se toj okrutnoj zvijeri i pokazati svoje pravo lice…lice poison Ivy.
Popivši kavu, navukla je na sebe lanenu, bijelu haljinicu, crnu kožnu jaknicu, svoje najdraže crne čizmice s debelom potpeticom u kojima je prošla pola svijeta…i krenula preko vrata prošetati hladnim ulicama grada i obaviti posao koji joj je ostao od jučer.











2.

Hodala je laganim korakom promatrajući ljude oko sebe i upijajući svaki detalj tog jutra.
Svijet joj tog jutra i nije nudio neke novosti i zanimljivosti. Osijećala se pomalo potišteno i osamljeno vidjeviši ta jadna i bezlična lica zaokupljena problemima i spoznajom da ih čeka propast. Svako jutro prolazila je novim ulicama, osim ovog. Trebala je što prije stići u novo naselje i obaviti posao. Došavši na odredište mislila je da je tamo čekaju teške i masivne zgrade, no svugdje su bile obiteljske kućice s prekrasnim dvorišem i veselom dječicom, sve u svemu, slika sretne obitelji. Osluškivala je tu veselu atmosferu, ali oduprla se osjećajima jer je osijećala samo tugu i bol, vezane za uspomene koje je duboko zatrpala u svoje srce.
Nije joj bilo jasno kako će to sve dobro ispasti, jer svugdje je bilo puno ljudi, puno života i nekakvog obiteljskog mira. Osijećala se pomalo nelagodno. Nije ni shvatila da šeta posred ceste sve dok joj odjednom nije zatrubio bijesni mercedes. Naglo je zakočio i vratio se u rikverc. Ona je stajala nepomično i prestravljena do smrti.
Otvorio je prozor i podsmjehujući se progovorio:
- Bok, ja sam Antonio!! Sorry ako čekaš dugo, malo gužva u prometu, znaš kako to već ide...-
Ona je stajala još uvijek nepomično, zalutala je u vremenu tako da uopće nije znala ni koliko čeka, ni zašto je uopće tu. Cijeli svijet joj je preletio pred očima.
- Bok, ja sam...nije važno tko sammm..- jedva je izustila nekoliko riječi. Znala je da mora što manje podataka otkrititi o sebi kako ne bi ponovno dovela svoj život u opasnost.
- Dakle, ti si taj...dobro, aj da ne duljimo jer nemam vremena raspravljat pogotovo s takvim idiotom koji me umalo pregazio...daj pare na sunce i posao završen!!- vratilo joj se samopouzdanje tako da je srezala razgovor na minimum i jedva čekala da sve to završi.
- oooo, pa čekaj lutko, moram ja vidit s kim to imam posla..- otvorio je vrata i izašao iz auta.
Hmm bio je visok, zgodan momak. Poduže crne kose, malo zarastao u licu, zelenih očiju, zgodan u tijelu, sve u svemu jaako sexy. Odmjerila ga je pogledom, lagani osmjeh joj je ozario lice, ali ga je odmah obuzdala, jer ipak je ona bezosjećajna kujica koja samo rješava prljave posliće. Osjećaji tada nisu umješani u posao.
- Aj,aj...nemam je vremena znaš. Roba je tu, a ti dragi pare na sunce...imam ja posla znaš.- u glasu joj se osijećao lagani bijes... zapravo to i nije bio oni bijes kakav je inače pokazivala. Ovo je bio izraz neugodnosti. Obrazi su joj se lagano ozarili, srce joj je počelo jače lupati. Poživčanila je sama na sebe jer nije znala što joj se to togađa. Nikad nije tako nešto osjećala kada je obavljala posao.
- Ma, ok, sve u redu. Smiri se malo. Nemam ni ja cili dan da ovde raspravljam s tobom. Tija sam samo vidit s kim to imam posla, jer ako me zajebeš, da znam koga ću tražit...ima san ja i loši iskustava, znaš.
Slatka si i opasna, al zajebi ti to, al čim si ti u ovim govnima, piši si propalo.
Daj robu malena. - ni njemu baš nije bilo svejedno vidjevši njenu slatku pojavu. Gledao ju je zavodničkim pogledom i upijao svaki detalj njenog lica. To mu je inače bila vrlina, al ona ga je zaintrigirala iako nisu progovorili puno riječi.


Izvršili su razamjenu, knedla je bila jednom i drugom u grlu, nisu ni sami znali zbog čega... okrenuli su se i otišli. Put im je bio u istom pravcu. Ona je imala dosta do doma, no hodala je žustro i brzo. Uzdignutom glavom i srcem u grlu. Toliko uzbuđenja odavno nije osjetila.
Bila je zaprepaštena sama sobom. Posao je obavljala sto puta, ničeg novog i ništa drukčije nije trebalo biti. Ali ovaj put bilo je potpuno drukčije. Sama je sebe korila zbog djetinjastog ponašanja...
Dok je tako zamišljeno hodala, on je vozio polako iza nje što joj je još dodatno stvaralo nervozu. Sva se spetljala, htjela je biti brža od tog silnog auta. Ispočetka joj je laskalo što je prati, no došavši sebi shvatila je da joj to ne treba laksati već se trebala zabrinuti. Ipak je to bio ilegalni posao zbog kojeg je mogla zavržiti u zatvoru. Morala je požuriti jer je shvatila da se u njenoj torbi nalazi još pola kg vutre zbog koje bi mogla itekako stradati. On je i dalje pratio, a ona je bila sve luđa i bjesnija.
Bio je tik uz nju, otvorio je prozor, pogledao je onim razarajućim, mutnim pogledom.
Osijećala je njogov pogled na svojoj uzavreloj koži, nije se mogla suzdržati da ne okrene glavu. Pogledi su im se susreli i nestali u dimu što je prašio iz auspuha. Krv joj se sledila u žilama. Na tren je zastala i tjerala dah u pluća. Pogledala je u nebo, sklopila oči. Suze su joj lile niz ozarene obraze. Počela je trčati sve do kuće.