* Yuriko Dagger *


A onda se oglasio stari sat na zidu.
Dobrodošli u sutra...


-A ti...ti imaš roditelje?
-Pa...zapravo i ne, ja sam izmišljeno dijete.
Iz starog kovčega vadi sedam fotografija.
Prilazi dječaku i daje mu ih.
-Evo, ovo je moja obitelj.
Posudila sam je od svijeta. Na neko vrijeme.
-Ali...sve su iste, zašto ih imaš sedam?
Dječak okrene fotografije u sunce na prozoru.
-Ništa ne razumijem. Sve su iste.
-Sve osim jedne.
Dječak je složio fotografije na stol
u obliku slova H,
onda je promatrao... a da nije ni trepnuo,
ni dahom dahnuo...odjednom, učini mu se
kao da... pomaknulo se nešto na jednoj od fotografija.
-Našao sam, evo...ova je živa.
-Tiho! Reći ću joj da ti mahne.
-Tko?
-Pssssssst...
Približila je fotografiju licu i promrsila nekoliko riječi.
A tamo sa slike mahnula je ruka djevojčice
i oči joj trepnule u tišinu.
-Yuriko? Ti si i tamo i ovdje?
-Da, svaka od fotografija vrijedi deset godina.
-Neobično, mislim da razumijem... to je tvoja prva obitelj?
-Ne, ovo je već peta. Dragi su i dobri pa sam uzela sedamdeset godina.
-A oni...oni misle da si njihova?
-Oni znaju da sam njihova...ali o tome ću ti pričati poslije.
Skoro će osam, moram nahraniti ptice.
-Tko zna...možda ni ja nisam moj od mojih...pomisli dječak za sebe.
... (8) - ::: - #

<< Arhiva >>