A onda se oglasio stari sat na zidu.
Dobrodošli u sutra... -A ti...ti imaš roditelje? -Pa...zapravo i ne, ja sam izmišljeno dijete. Iz starog kovčega vadi sedam fotografija. Prilazi dječaku i daje mu ih. -Evo, ovo je moja obitelj. Posudila sam je od svijeta. Na neko vrijeme. -Ali...sve su iste, zašto ih imaš sedam? Dječak okrene fotografije u sunce na prozoru. -Ništa ne razumijem. Sve su iste. -Sve osim jedne. Dječak je složio fotografije na stol u obliku slova H, onda je promatrao... a da nije ni trepnuo, ni dahom dahnuo...odjednom, učini mu se kao da... pomaknulo se nešto na jednoj od fotografija. -Našao sam, evo...ova je živa. -Tiho! Reći ću joj da ti mahne. -Tko? -Pssssssst... Približila je fotografiju licu i promrsila nekoliko riječi. A tamo sa slike mahnula je ruka djevojčice i oči joj trepnule u tišinu. -Yuriko? Ti si i tamo i ovdje? -Da, svaka od fotografija vrijedi deset godina. -Neobično, mislim da razumijem... to je tvoja prva obitelj? -Ne, ovo je već peta. Dragi su i dobri pa sam uzela sedamdeset godina. -A oni...oni misle da si njihova? -Oni znaju da sam njihova...ali o tome ću ti pričati poslije. Skoro će osam, moram nahraniti ptice. -Tko zna...možda ni ja nisam moj od mojih...pomisli dječak za sebe. |