timemachine
 Mala i preplašena, usred noćnog kreveta, otvorila je oči. Otkud je, i da li je ikada bilo...trešnjino drvo, nebo, ptice, klupa, jesen, ruke...a onda je vidjela svog zeca kako leži pored nje. -Zeko moj dragi! -uzela ga je u krilo -Ti znaš? -upita zeko -Da. -Onda budi tiho, jedva smo te probudili. Sjene već kruže oko prozora i čekaju da se sjetiš. A onda će sve krenuti ispočetka. Zeko odlazi do stola i uzima malu knjigu. Donosi je pred Yuriko. -Na stranici 11 pročitaj prvi red, a onda na stranici 14 pročitaj četvrti red. I budi tiho. Vjeruj. -Kakva je to knjiga? -Tiho!!!!!! Ne misli o ničem, otvori i čitaj! Yuriko je otvorila malu knjigu i pročitala dva reda, uglavnom brojeva, koja su joj nepovratno odnijela sjećanje. Ostala je ležati na krevetu dok su joj u glavi eksplodirale slike kao zvijezde. Sve dok nije i posljednja iščezla. -Spavaj sad. -reče zeko i stisne se uz nju, topao i bijel kao mlijeko pred školu. A njoj se učini da joj snježi u mislima i da nikad stati neće... ...moj zeko..... zagrlila ga je i usnula. |