* Yuriko Dagger *

Još uvijek je snijeg. Obukla je svoju crvenu kapu, zamotala veliki bijeli šal oko toplog vrata i zaključala vrata za sobom. Malo će prošetati šumom.
Da, svijet je danas kao mlijeko. Bole je oči od bjeline.
Šuma ne diše...zamrznuta i tiha.
Škripi snijeg pod njenim cipelama.
Pjeva:
U jednoj zimskoj noći tam gdje je visok brijeg
smrznuo se potočić i pokrio ga snijeg
a jedan mali zeko taj potok traži svud
gdje je kud je nestao to njemu tišti grud
i place, place zeko mali za potočićem tim
žali, žali zeko sad, žali srcem svim
i tužan misli zeko, ta gdje je potok taj
možda laste slijedi on u dalek južni kraj.
Gdje njen glas dopire tu snijeg se otapa. Šumske životinje se kupe oko nje, zadivljeno gledaju. Ona nosi proljeće. Yuriko uzima jednog malog zeca na ruke, miluje ga. Zeko zatvara oči. Životinje se maze o njene noge.
Pjesma završava.
Opet ledi i mrzne.
-Pjevaj nam još Yuriko, pjevaj nam! -reče zeko
I baš kad je htjela započeti drugu pjesmu životinje se razbježaše.
-Heeej, vratite se!
Šuma se ledi. Puca. Ispred nje se stvori anđeo crvenih očiju. Bijel, jedva da se primjećuje na snijegu. Ne govori ništa. Primiče joj se laganim korakom.
Ona se boji njegovih očiju.
Snijeg škripi ispod njenih drhtavih nogu. Uzmiče.
Anđeo vadi mač i bez riječi joj siječe glavu. Sprema krvavi mač u korice i odlazi. Za njim vijori dugi bijeli plašt.
Životinje izlaze iz skrovišta. Dolaze do mrtve Yuriko. Plaču.
Uzimaju njenu glavu i tijelo i odvlače u srce šume. Ostaje crveni trag.

Budi se za okruglim kuhinjskim stolom. Opipava svoju glavu.