mywords
11.05.2006., četvrtak
prijateljstvo zna boljeti....
|
Dario je bio tek godinu dana stariji od mene. Kod Dvorca je provodio ponekad i po nekoliko sati, uvijek spreman otici zbog neceg vaznijeg. Ali zbog cega? Nikada nije govorio... Gotovo dvometras, izrazito crnih ociju na mrsavom licu, Dario se cinio kao da se svojim bezbojnim glasom ruga svemu...đ“druzi se s narkicima“-saputala je poluotvorenih usta polovica cura i deckiju s Dvorca, druga polovica je vise voljela vjerovati da je Dario upetljan u kontra spijunazu... Dario nije bio niamlo drzak. Shvatila sam to kad mi od njega nije ostalo nista osim sjecanja na bjegovo blijedo lice, kad je crnina njegovih ociju upala u njegove koscate jagodice, a njegova ramena postala siljaste kosti opterecene tezinom odjece... Bio je kraj skolske godine. Skupljala sam ocjene vrijedne pohvala. Dario se odjednom pojavio ispred mene na izlazu iz skole. Uplasio me... nije nalikovao na sebe, bio je u uzaludnoj potrazi za heroinom. „nemam,i nemam pojma gdje bi ga pronasla“...-odgovorila sam u hipu... „ali ja bez toga nemogu zivjeti. Ti koja shvacas koliko je ogavan svijet koji nas okruzuje, moras mi pomoci pronaci malo robe. Samo malo?!“. Dariova kraljeznica se savijala u apstinencijskoj krizi. Morala sam mu pomoci. U danima koji su slijedili,pratila sam ga po lokalnim ambulantama. Za njega sam moljakala prokrijumcareni metadon kod ljudi koji u sbei nisu imali niceg ljudskog. Metadon je morao kupovati: 1000 kn za bocicu koja je apstinencijsku bol smirivala tek na nekoliko sati. Jednom sam ispred ambulante vidjela dilera kako od jedne bocice metadona pravi dvije doze kako bi udvostrucio dobit. Ono sto je u bocici nedostajalo, popunio je sumnjivom tekucinom. Nisam to rekla Dariu misleci kako ce mu cak i ta umjetna droga nekako pomoci... Ali istina je da dario nikad nije prestao uzimati heroin... Dani su prolazili. Nisam razmisljala o tome da bi Dario mogao izgubiti ono sto je nekad zvao zivotom... bilo mu je samo sedamnaest godina. Ostavio ih je na asfaltu nogostupa, sam, iza tri kontejnera za smece... Dario je umro od trovanja, od loseg heroina, jeftino placenog... Dosla je njegova mama u skolu i obavijestila me o njegovoj smrti... dosavsi, pokazala je tek nekoliko suza u ocima i otisla... na njegovom pogrebu nisam plakala... nije plakala ni njegova majka... gledajuci njezine suhe trepavice, shvatila sam da je uopce nisam poznavala. Bila je umjetnica, slikarica, dizajnerica i imala je svoj svijet. Ova spozaja je bila tuzna. Na Daria sam preko ljeta nakratko zaboravila, svo dok jednog dana nisam srela njegovu majku. Gospoda Marija pozeljela mi je prepricati njegov sprovod sa svim detaljima, ako da nije vidjela moju nazocnost... Cvijetovi, svi bijeli, orgulje koje su neprekidno svirale, lijes od mahagonija kojeg su na ramenima nosili prijatelji iz djetinjstva, rijeci bez znacenja, suze bez kontrole, bol koja oduzima dah, zivot za koji ti se cini da te zauvijek napusta kad ti od djeteta ostaje samo najljepsa slika na mramornoj ploci... Ali se opet smijes, opet se smijes jer se sunce svaki put ponovno vraca na nebo, a srce ti nije prestalo kucati! Zaplakala sam... to je bio moj prvi plac zbog Daria. Tog dana mi je dala njegovu jaknu. Za uspomenu. Pretrazila sam dzepove i u ruci mi se nasao mali upaljac, kemijska olovka, nekoliko kovanica i papiric presavijen na cetiri dijela. Na papiricu je zapravo bilo pismo. Datum je bio 18.srpnja. dan prije njegove smrti. U pismu je pisalo: „zans sto? Vec cetiri dana nisam pipnuo drogu. Nisam je imao. Ali jucer sam se probudio zadovoljan. Otkrio sam kako je zivot divan kad ujutro otvoris oci i ugledas svjetlost na prozoru, jasnu bistru svijetlost... konacno sam pobijedio! Malo prije je navratila Roberta. Donijela mi je malo heroina. „budi zadovoljan s ovim, to je sve sto sam nasla!“ rekla je. Zatim je pobjegla,isparila,kao i obicno. Tada nisam zano sto s drogom koju mi je dala stavio sam ovo malo drog sto mi je donijela tu kraj sebe, stoji tu na ormaricu. Ako bih htio, mogla bi ovdje stajati zauvijek. Sada znam da sam konacno prestao, znam da mogu biti bez te svinjarije kad hocu i koliko hocu. I bas zato sto sam tako siguran, ovo malo droge cu potrositi odmah. Zadnje pice,znas, da nazdravim zavrsetku jedne more.....“ |
