subota, 13.06.2009.

Dar života

Mi smo ljudi vrlo nezahvalni, kako prema drugima, kako prema samima sebi, kako prema Bogu.
Posvuda i uvijek tražimo neko savršenstvo. Savršenstvo koje ne postoji. U biti, sami želimo biti savršeni.

Ne nalazimo ni u čemu utjehu, nešto što će nas ojačati i potaknuti da krenemo dalje, da ne stojimo na mjestu.
To može biti nešto vrlo malo, neki mali znak. Uzmimo ovaj primjer.

Noć je. Oprezno koračam kroz mračnu ulicu. Sve su svjetiljke ugašene. Prođem pokraj jedne takve, a ona se iznenada upali.

Treba tražiti sreću u malim stvarima, kako bi rekli, "sitnice krupnice".
Ne smijemo se stalno oslanjati na materijalna dobra, već ona duhovna.

Čak mislim da poneki ljudi nisu ni svesni kakav su čudesan dar dobili. Dar života. Da nisu ni svjesni toga da oni sada žive, ali da će jednoga dana prestati živjeti, da će umrijeti.

Ja sam, također, prije bila jedna od njih.
Međutim, počela sam razmišljati. Isprva ni sama nisam znala o čemu. Nisam bila svjesna toga razmišljanja.
Jedna večer, pa druga, treća i tako redom.
Shvatila sam da ovaj moj boravak na ovome svijetu neće trajati vječno.

Nitko ne zna kada će se zaputiti na putovanje. Putovanje koje će ga odvesti s ovoga svijeta i odvesti u vječnost.
Zato, vrijeme je. Vrijeme je da razmislimo o sebi. Ne samo o sebi, već i o drugima, o svemu što nas okružuje.
Budimo ponosni na sebe, na svoj dar života kojega smo primili od Boga...
Jer, vjerojatno nismo ovdje bez razloga.

Ne znam je li ovaj esej o mojemu trenutku spoznaje ili ne, ali zasigurno je izvješće o mojemu shvaćanju života.
A možda nekoga i potakne na razmišljanje.

Tko zna...
20:35 | Komentari (14) | Print | ^ |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.