Stani, poslušaj tišinu! Slušaj srce, slušaj tajnu što je život zoveš!

Prije godinu dana moj deda je bio još živ. Umro je iznenada, 14. studenog 2008. godine. Zvao se Stjepan. Danas mu je imendan. Prije godinu dana na Božić je baka pravila ručak. Deda je bio tamo. S njom. Ne mogu vjerovati. Nisam ni slutila da bi mogao umrijeti. Oko prvog svibnja ove godine dobio je moždani udar. Jedva se izvukao. Ali, izvukao se. Pet dana nije davao nikakve znakove života. Mislili smo, umrijet će. Kada smo izgubili svaku nadu u njegovo ozdravljenje, došli smo u bolnicu i doktor nam je priopćio da se dedino stanje nevjerojatno u brzom roku popravilo. Nisam mogla vjerovati. Otada, deda baš i nije osobito dobro funkcionirao. Mogao je jesti samo određenu hranu, ali je zanimljivo to što je počeo sam sebi točiti Coca-colu! To me najviše iznenadilo.

Jednog dana u studenom, kad sam se vratila iz škole, mama mi je rekla da je deda opet u bolnici. Tata, baka i ja otišli smo njemu drugi dan. Bio je na intenzivnoj, u Šoku. (tako sam čula). Doktor koji ga je operirao rekao je da su ga doveli u bolnicu radi slijepog crijeva. Nagađali su na upalu slijepog crijeva, no kad su ga "otvorili" otkrili su da su bili u krivu. Nije bilo ništa u redu sa bubrezima, a u plućima se nalazilo veoma puno vode te neka "mrlja". Nagađali su da je to vjerojatno posljedica vode, a voda posljedica prekomjernog ležanja.

I tako, malo po malo, opet se brzo oporavljao. Stavili su ga na Internu na intenzivnu. Poslije i na normalnu njegu. Tamo je odležao nekoliko dana i ...Znate već. Ne, sad ću počet plakat...

On me volio najviše na svijetu, i ja njega.

Sjećam se kad sam bila mala i onda me pitao: "Koliko me voliš?" , a ja sam raširila ruke koliko god mogu i rekla:"Ovoliko!"
Sjećam se kad sam spavala kod bake i dede. Pošto se u stanu nalaze samo dva kreveta, odnosno jedan bračni i kauč, a baka mi nije htjela dati da spavam sama, nisam nikad spavala s bakom, nisam htjela, sam s dedom, a on mi je prije spavanja uvijek pričao priče bilo iz svoga djetinjstva, bilo izmišljene bajke, a ja sam ga uvijek dirala po obrvama jer je imao dosta malo kose. Uvijek sam zaspala.
Sjećam se kada mi je napravio snješka.
Sjećam se kada mi je izradio nešto za brusit špic od šestara.
Sjećam ga se nasmijanog.
Sjećam se da nikad nije volio jesti rižu.
Sjećam se svih lijepih trenutaka s njime...
Sjećam se njegovih riječi iz bolnice dva dana pred smrt...
Šmrc.
Sjećam se njegovog sprovoda. Bio je velik. Došlo je mnogo ljudi. Onda sam plakala kao nikad u životu. Ne bih htjela sad o sprovodu...

Uostalom, ostao mi je u vrlo lijepom sjećanju.
Sada idemo na groblje. Joj, ja ne bi... Htjela bih sama ići na groblje.
Sada moram ići...

Malo kasnije...
Usput, jučer sam napisala super post o Božiću i nešto mi se smrdalo i sve se obrisalo. Potražila sam ga u skicama, no tamo je bio samo početak... Ah...
Ipak, sretan Božić svima koji ovo čitaju i ne čitaju i želim svima puno sreće, zdravlja, ljubavi u životu...

Ne mogu vjerovati da je već badnjak...
Moram, nažalost, priznati da mi je ovo najgori Božić (Badnjak) u životu. Bolesna sam, a ne da mi se ići kod doktorice. Svejedno će mi dati da pijem C - vitamin, kapam nos i pijem puno čaja. To i radim. OK, sve osim kapanja nosa. To mrzim. Onda mi u nosu bude tak grozno da je to za izludit. Užas. Ovako, prije manje od mjesec dana sam bila bolesna. Isto ovako. Bila sam kod doktoricei dala mi je nekakve konjske tablete (kapsule). Bile su kričevo narančaste i ogromenske. Amoksicilin. Inače, kad sam bila mala, voljela sam piti taj sirup. Čak i kapsule. Ali kad mi je dala Neke roze. Ja ne znam.... O čemu ja pišem... Ne mogu vjerovati. O rozim kapsulama. Svašta. Još ćete posumnjat da sam neka narkomanka.
Kad smo već kod toga, U ponedjeljak sam bila u knjižnici i obnotila članarinu te posudila dvije knjige. 13 malih plavih omotnica i Mi djeca s kolodvora Zoo. Male plave omotnice sam pročitala (sad ne znam šta da radim preko praznika, pa čitam). Inače, to je najbolja knjiga koju sam do sad pročitala. Obuhvaća i avanturu i ljubavnu priču i ljubav prema obitelji i ......
Tako dobra knjiga... Opet skrećem s teme. Uglavnom. Ova druga, Mi djeca s kolodvora Zoo je istinita priča koju prepričava glavni lik. Ili tako nešto. Uglavnom.

Christiane F s dvanaest je godina u omladinskom klubu Evangeličkog centra u Berlinu počela pušiti hašiš, a s trinaest jeu diskoteci prvi put kušala heroin. Postala je ovisnicom. Ujutro u školi, poslijepodne s prijateljima narkomanima (baš su joj neki prijatelji) na berlinskom kolodvoru Zoo, u potrazi za mušterijama s kojima će prostitucijom namaknuti novac za drogu. Majka dvije godine nije znala za dvostruki život svoje kćeri. Christiane u ovoj knjizi detaljno i otvoreno govori o tajnama djece za koje se najčešće prvi put dozna tek kada ih droga ubije. Poslije burnih godina u Americi i Grčkoj, danas 41-godišnja Christiane ponovno živi u Berlinu. Nakon posljednjeg odvikavanja opisanog u knjizi, morala se iznova više puta boriti protiv droge, jer za starog je narkića ponovni pad u heroinski pakao nažalost najčešća sudbina.

Ovo je bila biografija spisateljice. Na početku knjige je opisala svoje djetinjstvo.Evo nekih groznih citata iz knjige: Izvukao je bambusov štap i počeo me mlatiti po zadnjici sve dok mi se koža doslovce počela guliti.
Ja ovo više ne mogu. Ima takvih citata u knjizi bezbroj. Ovo mi je najgori do sad. Ne mogu više pisati o tome. Samo bih poručila svima koji ovo čitaju da nikada ne probaju bilo kakvu drogu. To sam naučila iz ove knjige. Nemam osobnog iskustva s takvim stvarima. Dobro, imam jednu lošu naviku. Grizem zanoktice. To i nije tako strašno u usporedbi s drogom i bilo kakvom drugom ovisnosti. Čuvajte se ovisnosti!
Baš i nije prigodno što o ovakvim stvarima pišem sada, na Badnjak. No, pisat ću i o prigodnim stvarima, ali sutra. Na Božić. Do sutra, ZBOGOM!
Pozdravljam Mariju, Nevenu, cijeli 8.d i sve koji ovo čitaju.

Četvrta je nedjelja došašća. Bolesna sam. Curi mi nos, a promukla sam još od petka. Svarno ne znam što mi je. Čini mi se da sam u posljednje vrijeme sve češće bolesna. Kao da sam prestala biti tako otporna na bolesti.... ili?
U petak u školi sam uzela neki papirić za zimsku plesnu radionicu. Sutra se mora doći u 16.30. u Društveni dom Opće bolnice Virovitica. Hjela bih ići na ples.Htjela bih naučiti plesati. Ne želim cijele zimske praznike provesti kod kuće. Malo mi je to bezveze. Čini mi se da mi mama i tata ne daju. Rekli su da će tamo biti jako puno djece te gužva. Meni je to super jer možeš besplatno naučiti plesati. Ne kažem ja da ne znam plesati, nego općenito.
Kad smo već kod plesa, jučer je bila finalna emisija Plesa sa zvijezdama. Finalisti su bili Zlata i Ištvan te Mario i Ana.
Ne znam za koga sam navijala. Nekako su mi oba para bila draga.Ipak, pobijedili su Mario Valentić i Ana Herceg.
Više ne znam što da pišem. Možda se danas još javim, ma ni sama ne znam....
Danas je i kalendarski prvi dan zime...
Pozdrav 8.d.

Evo i mene! Napokon sam i ja napravila blog! U njemu ću pisati o svom životu, životnim uspjesima i neuspjesima, školi koju mrzim i što mi se bude dalo. Nemojte mi zamjeriti ako ne budem često pisala postove. Imam malo slobodnog vremena, pa se bojim da neću stići pisati baš puno i često! By, by! Danas, odnosno jučer su počeli zimski praznici. Svima kojima iz razreda nisam čestitala Božić i novu 2009. (koje neću najvjerojatnije vidjeti do Božića) sretan i blagoslovljen Božić i sve najbolje u novoj 2009. godini! Sretne praznike želim svima...