Prije godinu dana moj deda je bio još živ. Umro je iznenada, 14. studenog 2008. godine. Zvao se Stjepan. Danas mu je imendan. Prije godinu dana na Božić je baka pravila ručak. Deda je bio tamo. S njom. Ne mogu vjerovati. Nisam ni slutila da bi mogao umrijeti. Oko prvog svibnja ove godine dobio je moždani udar. Jedva se izvukao. Ali, izvukao se. Pet dana nije davao nikakve znakove života. Mislili smo, umrijet će. Kada smo izgubili svaku nadu u njegovo ozdravljenje, došli smo u bolnicu i doktor nam je priopćio da se dedino stanje nevjerojatno u brzom roku popravilo. Nisam mogla vjerovati. Otada, deda baš i nije osobito dobro funkcionirao. Mogao je jesti samo određenu hranu, ali je zanimljivo to što je počeo sam sebi točiti Coca-colu! To me najviše iznenadilo.
Jednog dana u studenom, kad sam se vratila iz škole, mama mi je rekla da je deda opet u bolnici. Tata, baka i ja otišli smo njemu drugi dan. Bio je na intenzivnoj, u Šoku. (tako sam čula). Doktor koji ga je operirao rekao je da su ga doveli u bolnicu radi slijepog crijeva. Nagađali su na upalu slijepog crijeva, no kad su ga "otvorili" otkrili su da su bili u krivu. Nije bilo ništa u redu sa bubrezima, a u plućima se nalazilo veoma puno vode te neka "mrlja". Nagađali su da je to vjerojatno posljedica vode, a voda posljedica prekomjernog ležanja.
I tako, malo po malo, opet se brzo oporavljao. Stavili su ga na Internu na intenzivnu. Poslije i na normalnu njegu. Tamo je odležao nekoliko dana i ...Znate već. Ne, sad ću počet plakat...
On me volio najviše na svijetu, i ja njega.
Sjećam se kad sam bila mala i onda me pitao: "Koliko me voliš?" , a ja sam raširila ruke koliko god mogu i rekla:"Ovoliko!"
Sjećam se kad sam spavala kod bake i dede. Pošto se u stanu nalaze samo dva kreveta, odnosno jedan bračni i kauč, a baka mi nije htjela dati da spavam sama, nisam nikad spavala s bakom, nisam htjela, sam s dedom, a on mi je prije spavanja uvijek pričao priče bilo iz svoga djetinjstva, bilo izmišljene bajke, a ja sam ga uvijek dirala po obrvama jer je imao dosta malo kose. Uvijek sam zaspala.
Sjećam se kada mi je napravio snješka.
Sjećam se kada mi je izradio nešto za brusit špic od šestara.
Sjećam ga se nasmijanog.
Sjećam se da nikad nije volio jesti rižu.
Sjećam se svih lijepih trenutaka s njime...
Sjećam se njegovih riječi iz bolnice dva dana pred smrt...
Šmrc.
Sjećam se njegovog sprovoda. Bio je velik. Došlo je mnogo ljudi. Onda sam plakala kao nikad u životu. Ne bih htjela sad o sprovodu...
Uostalom, ostao mi je u vrlo lijepom sjećanju.
Sada idemo na groblje. Joj, ja ne bi... Htjela bih sama ići na groblje.
Sada moram ići...
Malo kasnije...
Usput, jučer sam napisala super post o Božiću i nešto mi se smrdalo i sve se obrisalo. Potražila sam ga u skicama, no tamo je bio samo početak... Ah...
Ipak, sretan Božić svima koji ovo čitaju i ne čitaju i želim svima puno sreće, zdravlja, ljubavi u životu...
Post je objavljen 26.12.2008. u 10:50 sati.