Slomljena Srca

Stvarna krivnja. Postoji ono što zovemo stvarnom krivnjom. Posjedujemo izgrađeni unutrašnji sistem – ‘savjest’ – koji nam govori kad činimo nešto krivo.Možemo stvarno biti krivi. Sa stvarnom krivnjom, osjećamo se krivim zbog točno određenih stvari.Većina ljudi drži da je krivnja u korijenu mnogih naših problema. Međutim, često jedini savjet koji mogu ponuditi je da krivnja nije stvarna te da može biti uklonjena. Drugim riječima, oni se odnose prema stvarnoj krivnji na isti način kao prema lažnoj krivnji.Nažalost, to ne djeluje vrlo dobro, zato jer, negdje duboko, mi znamo, sasvim ispravno, da smo stvarno krivi. Mi znamo duboko unutra da se nekako za zlo mora platiti. Sva društva imaju sustave pravde i zakone utemeljene na tom uvjerenju. Kad se dogodi neka nesreća ili katastrofa, osjećamo da netko mora biti odgovoran, da netko mora platiti. Može biti teže prihvatiti katastrofu za koju se čini da nema smisla ili uzroka, nego li onu za koju je netko stvarno odgovoran!
Ali, postoji li način da se izbriše prošlost?
Da i ne. Kad bismo se samo mogli vratiti, te učiniti stvari drugačije. 'Kad bismo', mislim. Ali, kako vrijeme prolazi, to nije moguće, mora postojati drugi način. Ako ne možemo popraviti prošlost, za nju treba biti plaćeno. Možemo kazniti sami sebe, uskratiti nešto sebi, čak nas društvo može kazniti, ali se ipak i dalje osjećamo krivi. Kako cijena može biti plaćena?
Možemo nekako osjećati da trebamo kazniti sami sebe. Ipak, u isto vrijeme, želimo pobjeći kazni koju osjećamo da smo zaslužili!Još jedna stvar...
Ako si učinio nešto krivo nekoj drugoj osobi, nikad nećeš imati mir dok se to ne ispravi.
Ako je osoba još uvijek živa, zamoli je za oproštenje. Ako si ukrao nešto, priznaj i vrati ukradeno, ili plati novcem u vrijednosti ukradenog. Ako je nemoguće direktno platiti novcem, tada daruj istu količinu novca u dobrotvorne svrhe.

pjesmica..

Pomiješani okusi
Pomiješajmo sve okuse,
okus sreće okus tuge,
okus gorčine i slatkoće,
okus društva i samoće.

Malo ljubavi u svakoj hrani,
malo strasti da nismo strani,
malo ljutnje da se osjećamo živim,
malo opraštanja da se ne osjetimo krivim.

Pomiješajmo sve okuse,
sve što okusiti se može
i na kraju ćemo priznati svi
da jedino tako može da se živi...

-Josip-