Slomljena Srca

Što god misliš da možeš, ti to doista i možeš, i obratno od toga - što misliš da ne možeš, ti stvarno to ne možeš učiniti. Iako si potpuno uvjeren da to nisi u stanju učiniti ja ti odgovorno tvrdim da jesi. Stvar je samo u tome što ti misliš da ne možeš. I što sada možeš učiniti? Poslušaj: najprije se rodi misao: "Ja to ne mogu" i svaku svoju stanicu privikavaš na tu informaciju. I dok svaka tvoja stanica počne nositi tu informaciju, ponavlja u sebi: "ja to ne mogu...ja to ne mogu...ja to ne mogu", dotle tvoja podsvijest nastoji tu informaciju uobličiti na materijalnom nivou. I jednoga dana pokušaš ustati iz kreveta kad ono cijelo tijelo zazvoni: "ja to ne mogu", ili "ja ne mogu ustati", ili "ja ne mogu ovo", ili "ja ne mogu ono"...... itd.
I što je najgore od svega, ti stvarno misliš da to ne možeš učiniti. To misli i svaka tvoja stanica, svaki tvoj mišić i svaka misao, a posljedicu osjećaš.....ti ne možeš ovo ili ono....svejedno je! A pitam vas, kako s time živjeti? Znate li da se je jednom dogodilo da je jedna žena podigla kamion težak 6 tona, jer se pod kotačima tog kamiona našlo njeno dijete. A znate li zašto je to ona mogla učiniti? Zato što je na trenutak u bojazni za život svog dijeteta - zaboravila da ona ne može podići 6 tona. Da se je u tom trenu prisjetila toga - vjerujte mi, on ne bi mogla dignuti toliku težinu. Zar vam ova priča ne govori sve? Počnite misliti da možete, izmjenite informaciju svake svoje stanice, počnite se ponašati kao da možete, izmjenite svoje vjerovanje i počnite vjerovati da možete. I učinite što god želite, sve je ispravno ako daje konačni rezultat - ja mogu! A Bog nam kaže: "Slobodan si u svemu, možeš činiti što god želiš ako misliš da možeš"! Pa onda, što nam preostaje? Činiti ono što mislimo da možemo i preuzeti odgovrnost za svoja dijela, nositi sobom tu odgovornost i biti u svakom trenutku spreman reći bilo kome i bilo kada: "Da ja jesam učinio ovo ili ono i stojim iza toga što činim"!

Da, divno, divno... Sjetio sam se tog budući sam danas ujutro pričao s jednim prijateljem na poslu, koji je izgubio nadu da ne može nešto učiniti, no nakon dugog uvjeravanja uz razgovor ipak je to učinio, trebali ste vidjeti to zadovoljstvo..

Za, kraj, sve po starome...
-------------------
Tvoje su oci dva bisera koja svijetle u tami ovog mracnog svijeta i koje osvjetljavaju put mojoj dusi!

Tvojim rijecima vjerovala. Tvome dodiru se predala. Nocima se suzama pokrivala i na kraju bez tebe ostala!

U blizini, u daljini, moje malo srce misli na tebe. Volim te. Misli li tvoje srce na mene?

U grudima mojim srce tuce, jer volim te nemoguce!
------------------

Zagorec dođe u neboder i prvi put vidi lift. Uđe u njega neka stara baba, a malo kasnije kad se lift opet spustio, iz njega izađe krasna djevojka.
- Tibokca! Tu bum ja dopelal svoju staru!

Osjeti baba da joj se bliži kraj. I ode kod kamenoresca da se pogodi za spomenik:
- Sinko, ja bih da na spomeniku piše ovako: "Rođena nevina, živjela nevina i umrla nevina".
- Slušaj, baba, ja mislim da je jeftinije da napišemo "Vraćena - neotvorena".

------------------

Poželim…

Poželim ponekad
da život drugim tokom krene,
da mogu taknuti ti kosu,
da budeš kraj mene.

Poželim ponekad
da ta ljubav manje boli,
da ne sanjam te tako često
i da me srce tvoje bar malo voli.

Poželim ponekad
da me nema, da nisam tu
kad razum mi veli
da ti želiš samo nju.

Velika zahvala..., ma ta osoba će znati...