Uskrsnuće jednog čovjeka.

nedjelja , 18.06.2017.

Raskrizje. Putevi i njihova račvišta. Linije. Ravne i krivudave. I sam. Izgubljen čovjek.Kako se našao ovdje. Usamljen, daleko od mjesta gdje je započeo svoje čudnovato putovanje. Sa sobom nosi torbu punu uspomena na sve što je ostavio iza sebe. Prati ga iskustvo, iskustvo koje je prikupio na svojem putu. Dobri duhovi prošlosti stupaju iza njega popud nekih vojnika koji su spremni dati život za domovinu. Toliko odanih podanika, a čovjek se ipak osjeća usamljenim. Što mu zapravo treba? Kada pogledam tog čovjeka izgleda tako moćno. Hrabro stupa naprijed vodeći vojsku u bitku života. Daje zadnju trunku snage uvjeravajući sebe da nije ni za što. Viši smisao života. To će ga spasiti. Postoji razlog zašto je ovdje. Tješi se. Odaje dojam hladnog čovjeka. Iako svi koji ga bolje znaju mogu potvrditi da to nije. Ne otvara se često, niti svakome. Trenutak slabosti, kaže. Je li to zaista slabost? Zar je stvarno slabost priznati da ne znaš kuda ideš? Da se ne snađeš uvijek u svakoj situaciji. Da nekada burno reagiraš. Da pogriješiš. Znam da ga plaši pogled na djela koja je počinio, na riječi koje je rekao, na istine koje je prešutio, na ljubav koju je zatajio. Zar je ovo neka crna sudbina? Stoji na mjestu okružen zidovima koje je sagradio od laži, u koje se uvjeravao, na temeljima svojih već postojećih strahova. Hoće li kriviti druge ili preuzeti odgovornost? I sam se to pita. Žamor njegovih suputnika umara mu um i razdire srce. Zatvara oči kako bi pronašao tišinu, ali glasovi su sve glasniji. Htio bi vikati no glasa nema. Osjeća kako tone. Teška torba vuče ga prema dubinama. Crn bezdan koji je ugledao ispod sebe doimao se tako beskonačnim i tihim. Čovjek se odluči prepustiti. Glasovi nestaju, torba više nije teška. Kao da je u drugoj dimenziji i nema više ničega što bi ga sputavalo.Tada shvaća da je sam. Počinju mu nedostajati glasovi i težina torbe. Imao je toliko želja...zašto se predao? Ali kako se izdići iz bezdana. Ugleda svijetlo. Tako je sjajno i tako daleko, a opet tako toplo iako ni jednu toplu riječ nije uputilo. Zaziva međutim nitko ne odgovara. Što li je učinio? Zar je trebao samo tako pokupiti torbu i uputiti se na put koji je završio padom u bezdan? Pobjegao je jer je boljelo i utjerivalo strah u svaku koščicu koju ima u svome tijelu. Drhtao je svaki put kada bi samo pomislio. Tražio je zamjenu, mislio je da postoji alternativa, lakši put, jednostavnija opcija, opcija koja ga neće toliko plašiti. Htio je biti muškarac, a osjećao se kao prestrašeni dječačić. Osjećaje koji su ga opsjedali nije mogao potisnuti ni sakriti. Osjećao je toplinu u želudcu svaki put kada bi mu te misli zaposjele um. Znao je što je to i toga se bojao. To ludo prirode o kojemu svi govore dogodilo se i njemu. No ipak, na kraju, strah od gubitka natjerao ga je da sam sve odbaci. Bitno da je zadržao ponos. Ponos koji mu se sada čini ko uteg koji ga spriječava da izroni iz bezdana. Svaki puta kada osjeti da lebdi prema gore, ponos mu se suprotstavi. Kada bi samo mogao dotaknuti svijetlost. Pruža ruku, a svijetlost se pojačava. Protrlja oči, napinje se kako bi bolje vidio. Odakle dopire svijetlost, što li se skriva iza nje. Začuje tihi glas koji miluje njegove uši poput najljepše pjesme koju je ikada začuo. Anđeoski glas. Zastaje. Poznaje li taj glas? Toliko ga umiruje iako ne može razaznati riječi. Ponos počinje zapomagati kao da će zauvijek biti izbrisan. Što li se događa? Na jednom, velika navala energije ispunjava bezdan i svijetlost postaje sve sjajnija i sjajnija. Ispunjava ga osjećaj sreće i trnci mu prolaze cijelim tijelom. Pluća mu se poćinju puniti najčišćim zrakom koji je ikada udahnuo. Polako se počinje uzdizati. Lebdi i svjestan je toga. Uzdiže se iz bezdana ka svijetlosti. Sve mu je teže vidjeti, ali ne odustaje. Trudit će se svom snagom koju još ima, napet će svaki mišić u svome tijelu. No postaje preteško. Oči postaju teške pa ih na poslijetku zatvara. Na njegovo iznanađenje tek kada je zatvorio oči je i progledao. Tamo je stajala ona. Ona koja je bila njegova tiha, skrivena patnja. Kosa boje mahagonija viorila se na vjetru. Opčinio ga je miris dobro poznatog parfema. Taj tajanstveni pogled u daljinu kojeg je toliko voljeo ponovno ga je opčinio. Te očaravajuće zelene oči pogledale su ravno u njega. Pogled koji ga je presjekao. Oči su mu se ispunile suzama. Grlo mu se steglo. Htio je reći toliko istina i otvoriti vrata iza kojih je sakrio sve riječi koje nisu bile izrečene. „Zdravo.“ Na kraju je izustio.