Rijeka snova - My World. My Dreams. My Rules.

01.07.2009.

Rijeka snova

Toplo ljetno poslijepodne.
Plava joj je kosa vijorila nošena vjetrom. Plave su joj oči bile ispunjene suzama. Stotinu metara ispod nje prostiralo se mirno plavo more. Nebo je bilo tako plavo, tako čisto, tako savršeno. Stajala je na samome rubu litice koja se gotovo okomito izdizala iz mora. Suze su joj tiho klizile licem da bi se potom u nijemoj tugi padale gotovo beskonačno dugo dok se konačno ne bi stopile s morem.
Djevojka je bila sitne građe. Ispod blijede su joj se kože ocrtavale kosti. Poluzakriveno koprenom duge plave kose nalazilo se sitno lice. Na bijeloj su se koži jasno isticale predivne plave oči. Tanke su joj usne u tišini drhtale. Lice joj je bilo lišeno svakog tračka boje.
Stajala je tako satima dok joj je vjetar nosio kosu i igrao neku zagonetnu igru s njenom dugom bijelom haljinom. Stajala je u tišini. Nije se micala, samo bi povremeno oborila ili podigla pogled. Izgledala je poput neke predivne vile koja je ostala zarobljena u ovome tmurnome svijetu, a bol ju razdire. Njeni su se jecaji stapali sa podrhtavenjem valova u tugom ispunjenu simfoniju. Njezin se se lagani cvjetni parfem u vrtlogu toplog vjetra spajao sa notama cvijeća u predivan miris ljeta uz dašak boli.
Polako je podizala pogled prema nebeskome svodu. Dok je promatrala lijeno kretanje predivnih plavih oblačaka suze su joj navirale u oči s još većom silinom dok se ona prisjećala prvoga dana ljeta. Prisjećala se dana nakon kojega je njen život krenuo sasvim drugim tokom. Nakon toga dana više ništa nije bilo isto.
Toga su je dana, kao i svakoga drugoga, probudile zrake sunca u svojem uobičajenom plesu po zidovima njene sobe. Tiho je uzdahnula i otvorenih očiju ležala u krevetu. Iznad nje se baldahin lagano ljuljao plešući s povjetarcem koji je ulazio kroz poluotvoren prozor. Toga je jutra, baš kao i svakog drugog, sanjarila. Uvijek je sanjarila o istome. Nije sanjarila o velikome bogatsvu, modernim krpicama ili slavi. Sve što je željela bilo je naći Njega. Željela je naći tu posebnu osobu koja će joj moći uzvratiti ljubav sa jednakom strasti kojom je ona voljela. Željela je naći osobu koja če uvijek biti kraj nje, osobu koja će ju tješiti toplim zagrljajem, a strah i tugu u trenu odagnati poljupcem. Svakoga je dana ta tajanstvena divna, i nadasve nestvarna osoba, imala drugi izgled. Jednoga je dana on bio visok i plavokosm drugoga je dana to bio tamnokosi skater. No On, kakav god bio, za nju je uvijek bio savršen. I cijeloga je toga dana bio s njom. Kada joj je bilo teško on bi je tješio. Barem u njenim mislima. Kada bi je u školi mučili, On joj je priskakao u pomoć. Kada bi ju doma braća dovodila do ludila, On bi je smirio jednim zagrljajem. Kada bi navaečer legla u svoj prostrani krevet, tužna jer ni toga dana nije ostvaren njen jedini san, On bi ju tiho privio uz sebe i ona bi spokojno zaspala u njegovom naručju. Tokom noći On bi tajanstveno iščeznuo, znajući da će ga slijedećega jutra naslijediti netko drugi. Jednako savršen kao On. Jednako nježan kao On. Jednako brižan kao On. Jednako nestvaran kao On.
Toga je jutra On bio srednje visine, velikih smeđih očiju sa blago kovrčavom smeđom kosom i predivnim bijelim osmijehom. Tužno se osmjehnula samoj sebi. Znala je da joj slijedi još jedan dan ispunjen sanjarenjem i maštanjima. Svaki je dan bio takav. Zadnjih se mjeseci, razočarana u sve i svakoga, sve češće povlačila u svoj tajanstveni svijet mašte gdje ju je uvijek sa toplim osmijehom na licu i raširenih ruku čekao On. U tome joj je svijetu bilo lijepo. Jedino se u njemu osjećala kao da je doma. Jedino se u njemu osjećala voljenom i shvaćenom. Jedino se u njega svakoga dana željela vratiti.
Nespretno je ustala iz kreveta i pogledala kroz veliki starinski prozor. Ohrabrujuće joj se smješio topao i vedar dan. Nebo je bilo kao obojano vodenim bojama. Savršeno plavo bez i jednog oblačka. Odjenula se i provela više od pola sata u kupaonici. Izbjegavala je ono neizbježno. Novi dan. Dok je silazila niz blistave stepenice odasvuda su ju okružili glasovi. Raspoznala je mamin visoki prijeteći glas, tatin duboki smirujući glas. Jasno je mogla razabrati ljutnju u sestrinom glasu i plačljivost u onom bratovu. Duboko je udahnula. Čekao ju je još jedan vikend. Znala je točno kako će se sve odvijati. Za nekoliko će trenutaka ona sjesti na svoje mjesto za pretrpanim stolom. Spremno će je dočekati sestra sarkastično ju upozoravajući da je gotovo podne. Ona će u tišini jesti pripremajući se za bijeg u svoj svijet. Jer vikende je bilo gotovo nemoguće preživjeti u onome stvarnome svijetu. Cijela je subota uvijek bila ispunjena glasnim negodovanjima na mamine naredbe koje su se sve redom odnosile ne pospremanje, glancanje, usisavanje i poliranje. U nedjelju će ju već na neki način izvući iz kuće. Bilo na neku predstavu, na ručak, na izlet na nečiji rođendan. Bili su zako predvidljivi. I znala je da ih voli. Kako god predvidljivi ili ponekad naporni bili. Bili su puni ljubavi i raumijevanja i željni joj to pokazati. Žalila ih je jer je dobro znala na što su konstantno nailazili. Nailazili su na zid koji je godinama gradila. Svako bi razočarenje, svu tugu i bol ona pretvorila u novu ciglu i za nekoliko centimetara podignula svoju obranu. Otežala im proboj do nje.
Danas su učinili odmak od predvidljive rutine. Priopčili su joj da odlaze na vikend u prirodu. Konačno idu pogledati onu vikendicu o kojoj su već mjesecima razmišljali. Bila je to vikendica na nekom brdu, udaljena 2 sata vožnje i kako su to njeni roditelji vrlo entuzijastično ponavljali, bila je u prirodu na svježem zraku. Divno. Nije mogla zamisliti ništa gore od 2 dana u par kvadrata sa svojom prebučnom obitelji. Osim možda 2 dana u par kvadrata s njima i tko zna kakvim bubama i štakorima. U nekoliko se minuta spakirala i ugurala u auto sa ostalima. Nakon 2 sata vožnje što drndavim cestama što nekakvom poludžunglom zaustavili su se pred nečime što je njoj ličilo na kuću vještice iz Ivice i Marice. Samo što je ova kućica bila prekrivena žbukom a ne slatkišima. I nije bilo (ili se barem nadala) nijedne vještice u blizini. Kao ni ijedne druge osobe. Nakon raspakiravanja i improvizirane večere za stolom za dvoje, navukla je vestu i krenula u šetnju. Rekla je roditeljima da želi malo pogledati okolicu i upoznati nekoga, dok je zapravo samo očajnički tražila izlaz iz onog klaustrofobičnog kućerka. Ili kako su oni to zvali vikendica. Hodala je desetak minuta šljunčavom cestom dok se nije spustila do samoga mjesta. Činili su ga crkva, dućan i nekoliko kuća. Osjećala je težak vonj stajskog gnoja. U dućanu se opskrbila čokoladicama i krenula, na njeno veliko olakšanje, asfaltiranom cestom niz brdo. Ubrzo je stigla do poveće zgrade za koju je uskoro otkrila da je škola. Bila je kao i sve druge kuće u okolici okružena zelenilom. Zahvalno je sjela na klupicu i krenula se tješiti slatkišima. Iz maštanja ju je prenuo zvuk koraka koji je dopirao iza nje. Za nekoliko se trenutaka ispod nje stvorio On. Izgledao je baš onako kako ga je prije nekoliko sati, toga jutra zamislila. Nasmiješio joj se. Uhvatila je samu sebe kako mu čak i nesvjesno uzvraća istom mjerom. Predstavio joj se i time započeo razgovor. Razgovor koji će potrajati nekoliko sati, do dugo u noć, a da ona toga neće biti svjesna. Razgovor koji je bio prožet smijehom, pitanjima, iznenađenjima. Prekinulo ih je crkveno zvono koje im je dalo do znanja da su tamo sjedili udubljeni u razgovor već nekoliko sati. Znala je da nije javila roditeljima da će kasniti i da bi bilo bolje da krene doma. Pomisao na šumu kroz koju će morati proći sama po mraku u njoj nije naišla na odobravanje. Kao da joj je čitao misli, ponudio se da je otprati. Zahvalno je prihvatila ponudu, sasvim svjesna čudnog osjećaja koji je sada njegov osmijeh u njoj izazivao. Postojala je riječ za tu bolest od koje je ona, znala je, polako ali sigurno obolijavala, ali je čvrsto odlučila da neće u to povjerovati. Ona, tako hladna i razumna, nije si mogla dopustiti da se samo tako zaljubi u neznanca. Nije željela vjerovati da je njemu uspjelo ono što već dugo nikome nije pošlo za rukom - probiti se kroz zid koji ju je opasavao.
Naježila se od siline hladnoga vjetra. U podnožju se litice more uzburkalo dok su valovi sve brže i brže i sve snažnije i snažnije udarali o stijene. Kao da su pratili ritam potmulog udaranja njenog srca. Polako je podignula pogled prema nebu koje je poprimalo krvavocrvenu boju dok je Sunce, za kraj još jednoga dana, uranjalo u beskrajno more. Osjećala je u sebi isto ono komešanje koje je jasno mogla vidjeti ispod sebe. Sjećanja su navirala sve brže i brže, a uspomene su je gušile poput omče oko vrata. Suze su neprestano tekle dok je ona plovima vremeplovom vraćajući se na onu, ne tako davnu večer.
Jasno se sjećala mirisa njegovog parfema koji joj je ispunio nosnice i pomutio pamet, topline koja je njome prostrujila kada joj je dodirnuo ruku, tuge koju je jedva susprezala kada je pred sobom ugledala svoju vikendicu. Prisjetila se kao jučer njegovih riječi kojima joj je obećao da će biti na istome mjestu is utra ako ga poželi vidjeti. Prisjetila se izdajničkog smješka koji joj je tada zatitrao na usnama.
Sjećala se svega. Kao da je bilo jučer, sjećala se njihovog prvaog poljupca. Bilo je to drugoga dana ljeta dok je u pozadini svirala Rijeka snova. Sjećala se svih poruka koje su razmijenili tokom ljetnih mjeseci, svih njihovih susreta ispunjenih srećom, smijehom i ljubavi. Od onoga je dana onaj lik iz njenih snova svakoga jutra poprimao isti lik. Bio je to On. I svakoga bi ju puta preplavila neopisiva sreća kada bi ga se sjetila. Jer On je bio tako nježan. On je bio tako savršen. Ali što je bilo ono najvažnije, i što bi joj uvijek izmamilo osmijeh na lice, On je bio tako stvaran.
Sjećala se pe povratka u školske klupe. Sjećala se kako je sjedila u tim klupama u malim učionicama, a u mislima je bila negdje daleko.
Jecajima je proparala zrak kada je došla do prvoga dana ljeta. Prvoga dana slijedećega ljeta. Prošla je godina dana tokom koje joj je tuga postala nepoznanica, a osmijeh se nije predavao. Prisjetila se one savršene tople ljetne večeri kada ju je odveo na obalu jezera. Drušvo su im pravile samo tisuće zvijezda na nebeskome svodu. Ležali su na travi dok joj je pokazivao pojedine zvijezde. Pričali su i pričali satima dok joj se oči protiv njene volje nisu počele zatvarati. Tada ju je on, kao što je oduvijek sanjala, nježno privio uz sebe i ona je nevoljko otplovila u carstvo snova. Čemu sanjati ako je stvarnost bolja od najboljega sna.
Do trenutka kada je stigla do one kišne jesenske večeri, suze kao da su presušile, a jecaji su zamrli na njenim usnama.
Slike su sada poprimale nepojmljivu brzinu. Ona kako se sprema za susret s njime, Ona sjeda u bus, Ona kako čita poruku u kojoj ju je obavijstio da će kasniti. Čekala ga je na dogovorenom mjestu drhtureći pod naletima vjetra i kiše. Iza leđa je začula šripanje kočnica. Prije no što se okrenula začula je vrisak. Suze su je počele gušiti kada je prepoznala njegov glas. U trenu kada je vidjela kako On pada već je napola gubila svijest. Jasno se sjećala pijanog teturanja nepoznatog stranca koji se u nevjerici držao za glavu. Oči su joj bile prikovane uz njega. Nije ga mogla prestati gledati iako je znala da je gotovo. Iako je bio tu, tako blizu da ga je gotovo mogla dotaknuti, znala je da je gotovo. Bila je bolno svijesna toga da ju je on već napustio. Znala je da ju On više niakda neće zagrliti, neće ju poljubiti. Sve što je u tome trnutku željela bilo je da On ustane i kaže joj kako će sve biti dobro.
Ali to se nije dogodilo. Kada se nekoliko dana kasnije probudila na bolničkom krevetu dočekala su ju brojna zabrinuta lica onih koji su je najviše voljeli. U agoniji je zatvorila oči shvativši da ipak nedostaje jedno lice među njima.

Vjetar je postao hladan. Kada je podignula pogled na nebu su je dočekale samo zvijezde. Zatvorila je oči i duboko udahnula zrak ispunjen mirisom lavande i soli. Bosom je nogom napravila korak prema rubu litice. Još je jednom , po posljedni puta pogledala u nebo. Znala je da ju od Njega dijeli samo tih stotinjak metara. Tako blizu, a opet tako daleko. Odlučna da prijeđe taj kratki put napravila je i tak zadnji korak. Padala je zatvorenih očiju, sa njegovom slikom zauvijek urezanom u njima.

17:37 - Komentiraj { 35 } - # - On/Off

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.