... The end of all hope ... - My World. My Dreams. My Rules.

01.11.2008.

... The end of all hope ...

Za početak.. Pozdrav svima. Koliko je prošlo od zadnjeg posta? Nemam pojma. Previše ili premalo. Nekoliko tjedana sigurno.

Što da kažem.. Što ima novoga.. Uglavnom ništa.. Događa se toliko toga, ali ništa što bi bilo vrijedno prisjećanja... Sve prolazi.. Sve odlazi... Ne događa mi se ništa dovoljno lijepo da mi se ureže u sjećanje, a opet, hvala Bogu nije mi se dogodilo ništa tragično što bih pamtila. Na nuli sam. Na totalnoj nuli.

Ako ste pomislili da će ovo možda biti drugačiji post. Ne znam. Možda i hoće. A možda i neće.

Svako jutro se ustanem, otiđem do škole. Nekoliko sati tamo sjedim. Besposleno. Gledam okolo. Dosađujem se. Pitam se zašto sam tu gdje jesam. Kada malo razmislim shvatim da ne moram biti tamo. Nitko me ne drži. Mogu lijepo otići doma. Koji neopravdani sat. Što bi mi to značilo u životu. Ali ipak to ne radim. Ostajem besposleno sjediti. Zašto, pitam se.
Možda zato što zapravo ne znam što bih radila da nisam u školi. Bila bih doma, za svojim radnim stolom, na laptopu. Ne isplati se markirati zbog toga.
Možda ne markiram iz straha ili možda zato jer su me tako odgojili. Poznam masu ljudi koji markiraju svaki test svako odgovaranje. Nisam jedna od njih. Mama i tata su mi uvijek govorili da ne moram imati sve petice. Da je važno da dam sve od sebe. Da ne odustajem. I da se suočim s problemima. Jer problemi neće nestati. Možemo ih samo potisnuti u neki zabačeni djelić mozga i pretvarati se da se ništa nije dogodilo. Ali problemi će kad tad naći način da nam se ponovo nametnu. Znam to.

Ali ipak imam sve odlične ocijene.. Prolazim s 5.0.. Ne bez muke. Ali dajem nekih mozda 70 posto sebe. Onih preostalih 30 posto predajem ljenčarenju. Radim onoliko koliko mi treba za željenu ocijenu. Ne više, ne manje.

Svaki dan pišemo testove, profesori dijele ocijene šakom i kapom. Gledam u sve redom odlične ocijene na testovima. I ne osjećam nikakvu sreću. Zadovoljna sam jer sam ostvarila svoj cilj. Ništa više. Gledam ljude u razredu. Neki su dobili 1 ili 2 i živciraju se. Neki čak i plaču. Neki su dobili 3 ili 4. Presretni su. Ja sam hladna. Ne dira me ta ocijena. Još jedna u nizu.

Razmišljala sam. Koja je svrha svog tog učenja. Koja je svrha ocijena. Zašto se uopće trudim. Ne želim bit propalica. To ne. Ali opet. Danas se trudim za dobre ocijene, sutra ću se truditi za bolji posao, za unaprijeđenje.. Cijelo vrijeme u životu imamo neki cilj. Taj bih cilj opisala kao točku u koju netremice gledaš. Želiš to. To je sve što vidiš. Iako tako malena, ta ti točka zauzima čitav vidokrug.
I što kada zadihan od svog tog uloženog rada i truda stigneš na cilj. Što onda? Nekoliko si minuta, sati ili dana sretan. Možda i euforičan. A tada si već zacrtaš novi cilj. Nova ti točka zastre vidokrug. I tako cijelo vrijeme.

Kao klinci svi smo jedva čekali da prerastemo vrtić, da sjednemo u te famozna školeske klupe. Tamo smo odsjedili 8 godina tokom kojih smo sanjali o srednjoškolskim klupama. Krenula sam u srednju školu. Prošla je godina.. Proći će i ostatak. Pa ću htjeti upisati dobar fakultet. Nakon toga ću željeti naći dobar posao. Pa onda bolji posao. I još bolji.. I tako cijelo vrijeme.

Hoće li tome ikada doći kraj?

Nekada je cilj ljudi bio da namknu dovoljno da prehrane sebe i djecu. I bili su sretni.
Njihova su pak djeca željela nešto više. Željeli su otići u grad. Imati lijepu kuću. Školovati djecu. Biti ugledni.
Njihova su pak djeca željela imati auto. Željeli su otići iz ove male države. U drugim su, većim zemljama, tražili sreću.
Danas čovjek želi sve. Novac, karijeru, luksuz, obitelj.. Sve.. Ali možemo li to? Je li to realno? Da li je uopće realno težiti savršenstvu. Ili onome što se nama čini savršenim?

Koliko danas ima karijerista. Ljudi koji su cijeli svoj život podredili ciljevima. Koliko ima onih kojima je cijeli život neprekidni maraton. Trče i trče. A onda kada se konačno umore. Stanu. Povuku se. I razmisle malo. Za čime su trčali. Za što su se to borili. Za što su se to žrtvovali. Je li vrijedilo toga? U većini slučajeva nije.

Neki se zaustave na vrijeme. Shvate da su pogriješili i pokušaju nadoknaditi propušteno.
Neki se pak zaustave prekasno. Ili budu zaustavljeni. Bolest, a ni smrt, ne pita ni za godine ni za stanje na računu. Koliko je danas poslovnih ljudi koji padaju kao pokošeni od takozvanih "menadžerskih bolesti"? Srčani udar, moždani.. Sve to uzrokovano ugl. stresom. Da li je vrijedno toga??

Ne znam da li gledate dr. Housea. U jednoj je epizodi, ne znam točno kojoj pacijent bio mladić iz siromašne obitelji Cigana. Bio je inteligentan, ali hendikepiran načelima svoje obitelji. Njima su karijere bile nevažne, obitelj im je sve. Dr. House mu je ponudio posao u klinici, ali mladić ga je na njegovo veliko čuđenje odbio. Zašto? Rekao je da ni House ni jedan od njegovh doktora nemaju prsten na ruci. Oni su sami. Poznati doktori, bogati, sami.

Svakodnevno spašavaju druge, ali same sebe ne znaju spasiti. Ili ne žele.

Zašto sve ovo pišem?
Ne znam. Jednostavno mi se to cijelo vrijeme provlači po glavi. Zašto? Zašto?
Koja je svrha ovoga, koja je svrha onoga?

Npr. učim latinski.
Zašto?
Da dobijem dobru ocijenu.
Zašto želim dobru ocijenu?
Zato da imam 5 na kraju.
Zašto želim 5 na kraju?
Zato da imam 5. Ne znam. Zato jer mi je to navika. Ne znam. Uvijek daj sve od sebe. Uvijek više, uvijek bolje. Nikad zadovoljna s prosječnim..

Danas sam, kao vjerojatno i većina vas bila na groblju. Vrlo sam emotivna osoba i gotovo uvijek me to dotiče. Meni je sve to tako tužno. Tako konačno. Tako crno.

Nekoliko metara od mene stoji stari djed. Plače. Rida. Priča sa grobom svoje supruge. Ne poznam ga. Ali suze mi naviru na oči. Zamišljam kako mu je.
Ne mogu zamisliti kakav to mora biti osjećaj jednoga se dana probuditi i shvatiti da kraj tebe više nema osobe s kojom si proveo život. Ne znam to. I nadam se da neću tako brzo to doživjeti.

Katolik sam. I znam da su nas učili kako postoji onozemaljski život. Kako postoji nešto tamo preko. Nešto lijepo. Kažu mi da je tamo svima lijepo. Da su tamo svi sretni. I bogati i siromašni, i sretni i nesretni, i mladi i stari.
Ali ja to ne znam. Nema dokaza za to. Kažu kako smo svi mi samo prolaznici na ovom svijetu. Dolazimo i prolazimo. Svemir ostaje netaknut. Ali dok tamo stojim, okružena tim dušama mrtvih i jecajima onih živućih ne mogu vjerovati da je tamo negdje lijepo. Za mene je onaj nedgrobni spomenik točka. Kraj života. Nešto konačno. Nešto tužno.

Stojim na groblju. Imam bijele tenisice i stojim u blatu. Palim svijecu. U pozadini počinje svirati limena glazba. Mrzim te zvukove. Tako me podsjecaju na sprovode. Na smrt. Zapuše vjetar. Odmičem kosu sa očiju. Vjetar je do mene donio nekoliko suhih listova. Zar ljudi nisu kao lišće? U mladosti zeleni, u odrasloj dobi žuti, u starosti crveni..

Šuma u jesen. Pod prekriven suhim otpalim lišćem u svim bojama. Prevladava žuto i crveno lišće, ali ima i nekoliko zelenih listova.. Tako lijepih.. Još su mladi.. A već su na podu. Već su otpisani.

Ono što želim reći je da nikada ne znaš kada će isteći tvoja karta za ovaj svijet. Nikada ne znaš koja je stanica tvoja posljednja. Nikada ne znaš na kojoj ćeš izaći. Da li će to biti tik nakon polaska ili daleko daleko od polazišta.. Možda je i bolje tako. Možda je i bolje da ne znamo rok trajanja. Sve što znam je da treba iskoristiti ono što imaš. Dok možeš uživaj i živi.

Tko zna što će nam sutra donijeti. Hoće li to biti nešto lijepo ili nešto tužno, nešto značajno ili beznačajno.. Nešto što ćemo pamtiti ili nešto što ćemo zaboraviti...
Svaki je trenutak dragocijen. I vaki je trenutak, svaki je dan poklon.

Iskoristi ga.

20:17 - Komentiraj { 38 } - # - On/Off

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.