utorak, 05.10.2004.

Čekati da svane idući dan

Nešto čudno je oko tebe. Nije ni tama, al nije ni svjetlo...više kao, odsutnost prisutnosti... i polako shvaćaš da zapravo trebaš otvoriti oči i da će tek onda, ostatak realnosti prodrijeti u tebe. Kao da... kao da tvoje vidno polje zapravo ograničava misli, kao da je vid sve što ti preostaje da ne potoneš u nekakav čudni zaborav.
Nisi mamuran, ali nisi ni najtrijeznije biće na ovom planetu. Ne sjećaš se sinoćnje večeri, ne sjećaš se nikoga ni ničega, samo magloviti obrisi i riječi koje nemaju zvuka, sve je provičeno kroz maglu. Pokušavaš otvoriti oči ali ne ide, um ne dopušta, volja se lomi i opušta. Vraća se unatrag i opet smo na početku.
U tami.
Ruke su opuštene. Ne osjećaš ih. Bruj košnice je ništa prema buci u tvojoj glavi. Možeš li ustati. Možeš li se prisiliti da još jednom sa smiješkom dočekaš novi dan...Ili je jedino što ti zapravo preostaje, prepustiti igru onima sposobnijima od tebe, umrijeti u zaboravu i napustiti dolinu suza.
Ili se jednostavno trebaš napiti vode i izbljuvati ostatke loše votke iz želuca...

- 18:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>