...Koya Kuya!

Ljudi moji pa to je strashno. Ponekad mi se cini da sve ovo nema nikakvog smisla. Ovo je moj drugi nazalost depresivni post od ukupno njih dva, ali zivot me pere u zadnjih par dana. Spremam se za hebeni ispit vec stoljecima i jucer se nadobudno probudim u 6, kao idem ja ponovit malo prije ispita, i onda shvatim da mi je prozor nesto pretjerano bijel. A rolete nisu spustene i svijetlo je ugaseno. Faking 100ti snijeg ove godine, sto nije tako lose a priori nego treba auto otrpat i dogmizat do centra grada iz ove pripyzdine u kojoj zivim. Smrznem se ja tako, cineci tu radnju, ko pickica ("smrznem se ko pickica", a ne "cistim snjeg ko pickica" da ne bi bilo zabune) i naravno snijeg mi udje u tenisice a meni se ne da presvlacit pa tako moja sreca sto auto postaje sve topliji i sto napokon pocinjem nesto vidjet kroz prednje staklo bijase zamijenjena neugodnim osjecajem frisko ukmeljenih nogu smrdljivim rastopljenim nekad-bio snijegom. prosjecnom brzinom od 3,5 km/h stigoh na (ne)zeljenu lokaciju oko 9 sati i nadobudno nadjem ispitnu dvoranu, smjestim se i cekam da prodje akademskih 15. 17 faking pitanja od kojih su 9 fusnote a ostala pre specificna, ali plavusa je racunala na to i rijesila 14 pitanja od tih 17 sto je vise od ukupnog znanja u dvorani. proci cuuuuuu odjekuje u mom pospanom mozgu, as i walk out the room and greet my fellow collegues. ko gruda bljuzge, stropostam se u krevet gdje provedoh ostalih 7 sati spavajuci i sanjajuci neke sretnije dane, kad ce ovi divni dani studiranja i ne imanja vlastite imovine biti daleko iza mene. da ne duljim, pala sam ispit. osjecam se ko 70-o godisnja smezurana kita koja bi al ne moze i jos ju tjeraju. until next time, see you in my dreams! tebe, koji citas, ne kitu.