|
Približavajući se starom mostu na kojem smo često boravili ugledala sam novog člana našeg društva. Imao je crnu kosu koja mu je padala preko svijetlih, predpostavljam plavo-zelenih očiju.
- Haley daj ga snimi, tako je zgodan. - May me trknula laktom u ruku.
- Bok. - pozdravila sam ih i sjela na pod.
- Jeste ga vidile? - vrckavo je doskočila Brittany.
- Ma koga? - pravila sam se da je ne kužim, da ne bi ispala tolki zabadalo.
- Mene, predpostavljam. - oglasio se i njegov duboki glas.
- Novi zgodni član našeg društva? - May je kao i obično pokušavala isprovocirat Adama. Zakolutao je očima na njenu rečenicu. Ah da, May se Adamu sviđa od 1. razreda, a i on njoj samo što ona to skriva duboko u sebi.
- Haley. - ustala sam se s poda i pružila mu ruku.
- Daniel. - njegov stisak bio je snažan. Hladan i snažan.
- Haley daj dođi malo. - odvukao me Brian u stranu usputno povlačeći posljednji dim cigarete.
- May mi je ispričala za ono što ti se događa. - u očima mu se vidjela zabrinutos.
- Šta mi se događa? - zbunjeno sam ga upitala, iako sam dala naslutit o čemu govori.
- Za tvoj san. - uhvatio me za ruku da bih se mogla osjećat sigurno.
- Nema nikakvog sna. Ništa. Ne zabadajte nos di mu nije mjesto. - istrgnula sam se iz njegovog čvrstog stiska.
Razumijem u neku ruku May. Normalno da se brine. A uz to Brian joj je prvi rođak, često je kod nje i možda se čak ponaša nekad prezaštitnički prema curama iz društva, osobito May.
Trčala sam prema kući ne osvrćući se. u tom trenu sam imala osjećaj da se moj san pretvara u stvarnost. Nisam uopće gledala gdje trčim i odjednom sam se našla nasred pločnika. Koljena, laktovi i dlanovi su mi krvarili. Počela sam plakat. Nisu to bile suze od boli. To su bile suze straha. Straha da se ono sve ne pretvori u stvarnost. Sjedila sam i nisam se mogla ustati.
- Daj mi ruku. - začula sam onaj duboki glas od prije nekoliko minuta.
Da to je bio on. Daniel.
- Ma ne treba, dobro sam. - sama sam se ustala.
- Jesi dobro? - maknuo mi je pramen s kose koja je prekrivala moje suzno lice.
- Da. Jesam. - zagledala sam se u njegove plavo - zelene oči.
- Da te otpratim doma? - odmjeravao me.
- Ne. Ne želim se ovakva pojaviti pred mamom.
- Idemo kod mene doma. Moja mama je doktorica. Dezinficirat će ti rane.
Iako sam znala da je možda malo preglupo da idem kod njega doma, a tek sam ga upoznala, al imala sam tolku želju saznati gdje stanuje.
- Ok. Idemo. - nasmiješila sam mu se kao znak zahvale.
Prolazili smo kroz dosta mračnu ulicu. Svakim daljnjim korakom me sve više i više hvatala jeza.
- Evo. Tu smo. - pokazao je na veliku osamljenu kuću koja je više izgledala na neki stari zapušteni dvorac.
Otvorio je velika drvena vrata i ušli smo u mračni hodnik koji je izgledao kao da nema kraja.
- Uđi tu. Sad ću pozvati mamu. otvorio mi je vrata još jedne mračne sobe.
U njoj su se nalazile police s knjigama. Na jednoj ladici je stajao natpis "NE OTVARAJ !"
- Brzo ću, neće ni skužiti. - govorila sam u sebi jer ovakvi su me znakovi uvijek privlačili. Uvijek sam voljela znati što to netko ima tako tajno, a da nitko ne smije vidjeti.
Ladica je zaškripila. Srce mi je počelo lupati sve jače i jače. Napokon sam je otvorila. Ugledala sam veliki crni nož. U tom trenu sam mislila da ću se onesvjestiti. To nije bio bilo kakav nož. To je bio nož iz mog sna. Nož koji mi je prenosio poruku. Morala sam ga primiti u ruke. U tom trenu otvorila su se vrata. - Sad će doć. - Daniel me pogledao i u njegovim plavo - zelenim očima mogla sam razaznati bijes. Duboki bijes, dok je gledao nož koji sam držala u svojim krvavim dlanovima.
*...napisala sam post zbog toga što sutra odlazim na more, tako da sljedeći neće biti uskoro. Ostavljajte komentare i javljajte za nove postove, obećajem da ću ih sve pročitati kad se vratim...*
|
