|
ljepo je znat, ujutro kad se naprežeš da otvoriš oči kolko si ljena, da mali radnici naprežu moždane vijuge zadnja 3 sata provedena pod budnim (ili ne baš tako budnim) okom predpenzionerskih samozvanih šefova.
iako nakon ljepog jutra, već negdje oko išćekivanja ručka, kad shvatiš da mali radnici idu doma, ili pak idu van, nije tako ljepo znati da si bolestan i da te skrbnica nebi pustila ni da otvaraš frižider bez jakne.
fali ti svjetla, fali ti zvukova što ih proizvode hiper dječurlija i hipo profesori.
pa se pomiriš sa bolešću i hajde da napraviš nešto korisno.
da, baš, šta bi ja sad tu produktivno ili korisno i u koju svrhu mogla napravit.
ma blje, ja bi sad najrađe put trga pa da hodam okolo naokolo samo da se nagledam svjeta.
nothing ever happens to people like us. 'cept we miss the bus.
upala u dilemu oko nastavka školovanja. trebalo bi me s jedne strane biti sram da se nemogu odlučiti između pkga i iba, al opet kad uzmem u obzir što želim od škole, što želim uz školu i što želim nakon škole, moja neodlučnost dođe na sljegavanje ramena i kiselih pogleda.
i ukazala bi na ovo
inače, nemam niš pametno za reč.
tcha, idem gledat produžene lotr-e.
|
