Nanovo sjedim na mjestu, gdje nekoć bilo mi je jako lijepo.
Ne žalim se, još uvijek je. Još uvijek ima nade da neće postojati ta paklena tišina, taj hladni pakao među nama. Da se jaz neće povečavati. Svaki dan nosim se sa teretom, tim baženim teretom, koji tako slatko tereti moju dušu, misli, tijelo. Svakim danom draži mi je i privrženija sam mu. Želim ga vječno. Svaki dan znam koliko će boljeti ako ga izgubim. Izgubit ću nešto što sam previše zavoljela. Stvarnost i svaki trag realizma u meni govori mi da će jednom doći kraj.
Tko još zna što je vječnost? Koliko ona traje? Jesmo li mi vječni?Kolika je količina boli koju čovjek podnosi...hoću li je osjetiti? Hoćeš li mi ju nanjeti?
Prijatelju? Srodna dušo? Ljubavi moga života?
Reci mi.... razrješi sve moje brige. Pogledaj me sa svojim velikim, predivnim, dubokim očima, punima ljubavi, sjaja, razumijevanja i reci to. Reci i ono najgore ako je potrebno. Samo ne stvaraj tišinu. Neka riječi nikada ne nestane. Ostanemo li bez riječi, bez smijeha, što će nas držati? Čime ću se tješiti.... prazninom? Znam kako je to. Tim putem ne želim ponovo krenuti. Vrača se ono staro u mene svakom pogreškom koja se priječi između nas. Bježim od toga koliko mogu, al ono me neprestano sustiže. Što da radim? Da biram tvoj broj i čujem onu hladnu prazninu, koja mi je tako dobro poznata i za koju sam rekla da neću nikada više osjetiti? Ne. To nije izbor. Leć ću u krevet, zaklopiti oči i jednostavno šutjeti.
U snovima tišina će nestati.
