The Last Broadcast

Štovanje djela Branislava Nušića u modernoj praksi

Nakon dugotrajnog opiranja, otpiranja, onomatopeiranja i ostalog pokleknuh ko sklek u snijegu i otvorih liceknjiški profil. Da, da. Napokon ljude više neću frapiravat na pitanje Jesi li na licenknjizi? sa mrtvohladnjačkom i pomalo ponosnom replikom sa primjesama posprdnog Ne! Dakle, uopće više nisam kul nego kud i svi, tud i kratkokosi Mujo. A zašto, zašto, zašto, kad em sama po sebi nisam nikakav svježi proizvod/nemam nikakav svježi proizvod se da ekonomsko propagandiram (niti pišem vrckaste knjige sa još vrckastijim sadržajem, nit' sam oformila boemsko-interpunkcijsko-poljoprivredni bend)? Zato jer su mi priprijetili da mi više nikada neće slike slat preko izuma poznatijeg pod elektronskom poštom nego da neka si iskrojim profil od najfinijeg štofa. Pa ga umjesto od tvida iskrojh od usmrđenog dralona sa manjim udjelom perlona.

Neću ulazit u kompleksna pitanja i dvoumice poput toga da nemam pojma navigirat; da ni ne znam tko tu koga i kako, zašto. Gracilnošću Kiklopa tavam u omraženom mi prostoru i tamo gdje utabam, trava ne raste. Do sada uspjeh, mješavinom puke sreće i logičke slučajnosti sa primjesom mozgovne intervencije, upakirat nekoliko komada glava po prijatelju [što me automatski izbacuje kao vrlo asocijalnu osobu]; kako se priključit kak[v]oj grupi jedva da i znam da postoji; raznorazne pozive sve slučajno ignoriram amaterskim neznanjem klase smaragd-dijamant. Sebe ili se na liceknjiškom području djelovanja smatram kao neku vrstu grlarenja kroz ne samo jagode, nego kroz čitave obrasle kovhoze.


Ispod prozora mi u 8 ujutro, Mulholland Drive u glavi.