The Last Broadcast

Standard konvencijska konveksija-konfekcija.

Jer sam u zadnje vrijem umno-bolna (boli me um jer previše razmišljam) ostavit ću samo elemente u tragovima.

Ne volim kad po gradu vidim žene koje su obučene u isti komad robe ko i ja. Ne volim. Kao što ne volim ni celer, suho grožđe, janjetinu, marmite, fejsbuk, televiziju, zimu, losion za tijelo od kakaovca koje smrdi na kvasac kad se razmaže po tijelu, poeziju i prozu, a volim osamdesete, John Turturra, mornarske majice i crvenu boju općenito. Narcisoidna, djetinjasta, sebična i ne-skromna kakva jesam provarim na dvadesetu kad ugledam isti kaput; cipele; šal; kapu; rukavice na ženi (može i muškarcu), a da nisam to ja. Jednostavno neću i kvit. Kupi si tamo gdje ne i ja, krvoločno u sebi kuham i ljutim se. Danas spazih 4 ista kaputa. Pa da ću ikad više ući u tu prodavaonicu, dućan, trgovinu, butigu? Onda isto kad ću se proljepšat i opet pustit dugu kosu! Otima mi se moje individualno tjelesno tlo pod nogama i protuzakonito provaljuje u osobno vidokružno polje. Moja ženska individualna prava [mišljenje da sam jedina žena na svijetu] mi se opasno poljuljava i ruši kao kula na zemljotresu. Mnogi nesebični i požrtvovni ljudi koji goloruki oslobađaju kitove u oceane i svojeručno peku zemljane lonce za humanitarne akcije rekli bi da je život prekratak za takvo nešto, ali radi se o meni koja nisam takva.

Ali zato obožavam australski moderni retro-pop osamdesetih – pogotovo kad mogu stati blago raskrečenih nogu, dignuti bilo koju ruku i zamišljeno sa tom rukom (to jest, prstom) i pokretom glave kulerski, retromoderno i imaginarno nacrtati polukružnicu od gore prema dolje, prema potrebi pjesme.