The Last Broadcast

Sad jesam

Akcija “šišajmo se” se nastavlja. Odsad mogu sa ponosom i busajući se u prsa reći, pače, priznati, potvrditi te utvrditi, da imam svoju frizerku. Da, svoju, vlastitu, onu koja samo mene šiša (i 456 ostalih ženskih glava, ali zanemarimo za trenutak taj trivijalni podatak i podajmo se iluziji da sam jedina). Takav zaključak me automatski izbacuje na površinu kao površnu ženu. Ali presvega kao ženu. Onu sa ž; onu koja konačno sad legalno i legitimno može tefterit slovo ž u rubrike raznih anketa i formulara. Imanje vlastite frizerke me svrstava u tu mističnu kategoriju kojoj sam oduvijek težila, ali nikako postizala. Takva činjenica me automatski proljepšava, skida brkove i raznorazne staračke čekinje po obrazu kao od šale. Svrstava me u kategoriju ‘žena koja savjetuje druge žene glede frizura’, žene koja automatski sa time dobija status doktorata od žene, odmah, bez osnovne i srednje škole, a kamoli fakulteta te etiketu “ne od kolijevke, ali do groba, ti si žena modernoga doba”.

Mali Mujo u preobrazbi. Još samo da počnem hodati po kozmetičkim salonima po pedikure, manikure, masaže i ostala natezanja, voditi razgovore o trenutačnom hit-filmu SATC, nositi visoke pete po poslijednjoj modi, peglati posteljinu, čistiti prašinu mladju od 6 mjeseci i oblijepljivati tapete posterima Brada Pitta.

Ali svaki početak je mali, pa onda postane veliki. Iako, sve sam bacila u vodu nedavno vozeći kombi iljadu i kusur kilometara ko čekinjastija verzija Pavle Vujisića.

Onaj što pjeva (ovdje sa kombinacijom Austera i`Keitela). 28. 7. Moram kupit novo donje rublje.