The Last Broadcast

Rezonantni rez

Zabavljala sam dvoje četvero-petogodišnjaka sa svojim neznanjem optičke refrakcije. Šef Nijemac me šalje na seminar o obnavljajućim izvorima energije. Bolje bi mu bilo da mi donese jednu od njemačkih jetrenih pašteta u crijevu, ali sitničarenje je grijeh. Otkazala TeVe pretplatu. Nedavno opet ridala nad završnom scenom Boška Buhe (“Doktorka! Doktorka! Rado! Bezi, Boškooooooo!”). I podsjetila se da konačno valja podignut hram Slavku Štimcu. Već po tko zna koju noć zaredom zafilozofišem se sa Barnesom i lamentacijama o smrti i zagrobu. Sporadično me boli lijeva plećka. Naručila se za drastično šišanje.

Opis zadnjespomenute radnje: nacrtala se ko ulje na platno na recepciju obavijenu staklom, perspeksom-plastikom, za kojim pultom su sjedile (gle, mama, nema aorista!) andjeoske djevojke sa ulaštenim licima, bijelim zubima, caklećim očima i zategnutom kosom, sa dekolteom na kojem se možeš našetat cik-cak. Gospodebože, jesam li fulala namjeru ili je namjera fulala mene, zapitah se isprepadano dok se bojažljivim koracima pentrah (dva aorista) do recepcijskog hrama. Možda će me istjerat, ovako čudnovatu pojavu sa razbarušenom kosom koja frizera vid’la na horizontu nije bit će jedno dekada ili dvije, sa zelenim mantilom i crvenim cipelama (rekli su mi da nikada ne smijem miješati dijametralno suprotne boje, ali boli me džon, ostarila sam pa me takve sitnice sad mlogo vesele). Usprkos lebdećoj zebnji koja me je uljuljkivala u vlastitoj zelenocrvenoj ljušturi, prozborila sam par riječi od kojih su neke bile “naručit; daj; molim; što prije to bolje; rezat; kosu; drastično”. Uspješno sam ih nekako upakirala u gramatičkolingvistički zavežljaj. Nadam se da neću patit ko Samson kad mu je Delila očerupala tjeme.

Kao štono volim reć: samo memljiva mjena mjenljiva jest. Bas tu/