The Last Broadcast

Potezem, natezem, protezem

Jedna kratka, glupa, tupa i tako sve skupa.

Shvatih danas da ne mogu pricat na telefon, a da nesto ne prtljam prstima i rucerdama mojim dragim. I to podsvjesno. Nema veze je li poso, kuca, javna govornica, princip je isti. Dignem slusalicu, zavrtim broj. I onda pocnu rucice klizit tamo-amo. Prvo povlacim kosu i trijebim poispadale dlacurde. Onda mozda pocnu migoljit ispod majice i pocnu natezat grudnjak. Da, grudnjak. Te ga natezem preko jedne. Te preko druge sise. Da imam i trecu, natezala bih ga i preko nje. Zato se moram pazit kako telefoniram na poslu. Te natezem naramenice tamo-amo. Evo, jucer mi jedna od njih (ona desna) puce ko zrela kokica. Sva sreca ne bijase nikog u kancelariji doli mene. I nije bas nesto. Onda nesrazmjer desnog i lijevog obima postane jako uocljiv, a to me jako nervira.

Sad se moram posramit i rec da si ponekad i gace natezem. Ne znam sto mi bi'. Onako pravo ih potezem. Apsolutno podsvjesno. I boga molim da nikoga nema u blizini. Brbljam na telefon o ozbiljnim stvarima, a iznad hlaca mi se pojave gace sa sitnim, crvenim poljskim cvjeticima. Pa trijebim lastik na njima. Pa ih povlacim cas u jednu, cas u drugu stranu. Makinalno. Ne da si kopam grob, nego grobnicu sest sa sedam, i to onu mramornu. Sa skulpturom na procelju.

Vrlo neugodna navika. Ne znam kako da je se rijesim. Izludi me, brate!