The Last Broadcast

Bolujem i domujem

Suprotno ocekivanjima (mos' mislit ocekivanja) ne izbivah u Rvackoj ovih dana nego podjoh gore na sjever gdje sobovi (dobro, karikiram) sluze pice i nogomet se igra svaki dan. I na par dana bijase Glasgow. Grad moje mladosti (koju izgubih ko grumen zlata negdje po putu). Grad moje alme mater, grad u kojem mjesecima nista ne razumijeh. Docim sletih smrzoh se ko ono nesto sto se popularnim zargonom pickom zove. Zaboravih da je Glasgow na sjevernoj hemisferi. Drugoj galaksiji. I tmurno nebo me satrase. Ali ne dam se ja tako lako (dobro, dam se polu-lako). Zato i zvirlah ko neuracunjiva svukuda: tipicna boljka onog koji je nekad tamo zivio, a sad vise ne: nema vise ONOG ducana??? Sta je sad OVO? Otkud ONO??? Sepirih se ijopet ispred Likovne akademije (Mackintosh dizajn i to; nekad znadoh nalaprdat o njemu ko u parlamentarnim papircugama, a sad beknut ne znam vise o njemu; tjah): i dalje su tamo lijepi, mrsavi, visoki, boemski, kosati (ne kosMati) mladici, samo sto im sad mater i baba u jednom mogu bit. Hm, da, umjetnici.

Ko za inat odsjedoh kod ljudi koji su arhitekti. I on. I ona. Usplahireno unidjoh, a kad ono, sve neki minimalizam, prasine ni za lijek, sve poslozeno ko u bajci, cisto, mirisno. Nije ni cudo. Smirglali su podne daske jedno mjesec-dva. Jer im nije bilo dovoljno glatko. Okretah se oko svoje pozamasne osi i divih se svemu. SVEMU! A u kutevima ni P od prasine. U mene macjih dlaka ko u Danielle Steele prici. O paucini da i ne govorim. A o onim racicima (hm, ona zivina sto zivi ispod kamena - ono, pomaknes kamen, a ispod citave ergele onih rakicastih sto gmizu) koji mi se uvijek potkradu u kuhinji, uh, da i ne spominjem.

A tek kupaona!! Sve skriveno. Ni vodokotlica, ni ormarica, niceg, sve nesto uzidano u zidove. Ali zato imadose tri ogledala spojena zajedno. To me razveselise jer se mogah pogledavat uzduz i poprijeko. Sto i nije bas bio neki prizor, s obzirom da skrge jos uvijek vladaju tjelesom mojim. Ali arhitekti ne bi bili arhitekti da me nisu odveli u ducancic za kupaonu i pokazali mi koji im je VeCe sad na pameti: onaj ciji se poklopac polako zatvori. Ono, spustis poklopac (jer ne mos' imat poklopac gori, jel', ne uklapa se u estetiku), a on se necujno i polako spusti i zaklopi. Uf, a kad se samo sjetim ja kad ga odalamim (jos ako si i prst pricepim, kus' bolje i veselije). Nes' ti minimalista.

Jedan prosjecan viktorijanski stan u Glasgowu ima prostora ko labudje jezero. Skoro pa moras gledat da se ne izgubis u pustim odajama sa ogromnim stropovima, gipsanim dekorativnim dodacima, ogromnim prozorima. I to sve za frakciju cijene nego odje. Moja kutijica za cipele izgleda ko kucica od cokolade u usporedbi sa orijaskim proporcijama.

No, polovica arhitektonskog para (arhitekta, odnosno, ON) je bio odmaglio na utakmicu Celtic-Benfica. Pobijedio je. Celtic, mislim. Onda je moro pogledat jos citavu snimku prijenosa na teveju kad se vratio. Smugnuh u krevet zadnjim fotonima snage. Jos ovako bolesna da moram gledat utakmicu (i to snimku)?? Pa radije cu si pletace igle zabost u kapke.

Ali nitko ne moze nadmasit moj krevetic. Krevetac. Ono u sto se strpas kad odes u popularno nazvano krpe. Ne mogu spavat ni u cijem krevetu. Pa ni sad. Ni arhitektski krevet mi ne donese sanak lagan. Prevrci se. Preokreci. Lijeva strana. Ne, bolje na desnu. Ne, na trbuh. Hm, a da probam ledja? Jos gore. Ipak najbolje na stranu. Dobro, strana. Pa se citava izbalavih sa nosom koji vec poprimise groteskne omjere crvene amorfne gromade. Te mi ne valjase jastuk. Te jorgan ne bijase onaj na koji naviknuh. Pa bacaj jedan jastuk na pod. Ne, prenisko je. Vracaj ga gore. Te sad ulazi jedan od arhitekata jerbo se nesto zakompliciralo sa centralnim, a u sobi bijase neki vazni ventil. Razbudi me. Opet sve ispocetka. Ova poza. Ona poza. Ne ide, ide, drz-ne daj, vataj, tamo-amo, guzim se cas na jednu, cas na drugu stranu. Zaspah u mukama zivim.

Ne trebam napominjat da sve to vrijeme kuburih ko austrougarska kubura. Odnosno, bijah vrlo pozeljno drustvo. Onako morozna, buljavih i krvavih ociju, nosurine ko u pet Pinocchia, disuci iskljucivo na usta. Sve ih potjerah u misje kuteve sa nemilosrdnim kihanjem svake 3 sekunde. Ali trebalo je otic na pogreb poslije kojeg se zadernecilo na the wake (jel se to kaze karmine ili sta na rvackom: ono, kad poslije odes malko pojist i popit) - nes' ti derneka doli skotskog (iako bijahu baptisti u pitanju).

Ipak, na kraju mi zapaprise neki veseli covjek koji cekase Sleazy Jet (moj gejpeder ih tako zove - Easy Jet, jel'): pola sata (trideset minuta = 1800 sekundi) fuckase jednu te istu melodiju: Sweet Child O' Mine. Tako da je cuh i u valjda B-duru, E-molu, narodnoj verziji, klasicnoj verziji, bossa nova verziji, superiskasapljenoj verziji. Da imadoh cekih u sebe (fala bogu, ne imadoh ga jerbo bi mi ga zaplijenili na kontroli rucne prtljage) zacekicila bih ga u roku seks. Ovako sam jos bezgresna, odnosno, nemam policijski dosje.

I necu se vise 'vako kapitalisticki igrat: udarih danas bolovanje. A i Rvacka nije daleko.