The Last Broadcast

Subotom radim, ne bojim se gladi i volim sve sto vole mladi

E, pa sad, mladi je vrlo rastezljiv pojam (ko lastik na gacama), ali rastezem ga ja jos uvijek. Dok se ne pohaba.

Zackoljica broj sedamstodevedesetisest: zasto volim tandrcit beretku na glavu mi pametnu (a istovremeno suplju)? U principu, pokrivala za glavu poput kapa i inih volim ko sto Sir Paul McCartney trenutno ljubi Heather Mills-McCartney. No, revolucionar u meni kipti i ne da mi mira. Tako da se moram malko zaigrat.

Nastane neka osebujna transformacija kad je stavim. Odmah pocnem mrmljat Sartre, Beauvoir, lisnato tijesto (kroasani, marmelada, maslac), intelektualizam. Nosom param nebo (uopce nije problem sa profilom nosa kojeg nosim) od samodopadnosti i samovaznosti. Korak mi poprimi nekakav cudnovati polet (skakucem ko neki zecic po travnatim seoskim poljanama) zahvaljujuci tome sto se zamisljam u nekom kratkometraznom, crno-bijelom poluintelektualnom filmu kojeg bi samo prikazivali u kinima poput Renoir (aka ono nesto sto bivsa Kinoteka bijase nekad davno dok su australopiteci harali Zagrebom) i koje se svi prave da kuze (ukljucujuci i mene, ali dobro mogu prodavat sise pod bubrege kad zatreba, i to ispod pulta ako treba). Buljim u svoj odraz u svakoj reflektivnoj povrsini na koju naidjem (ukljucujuci i blatne mlake). I zamisljam kako na pamet znam izrecitirat Baudelairovog Albatrosa (a pojma ne imadem). Soundtrack koji drezdi u filmu (a bome i u mojoj glavi) je, recimo, ovaj (jedino sto mi smrdi je ovo da sam seksualno osvijestena putem Cosma kojeg organski i anorganski nepodnosim, ih, lazov jedan, taj Lloyd).

Sva sam intelektualna, to znam. Jedino jedno davno (onda kad se vec bio nazirao prodor homo sapiensa na ovozemaljsku scenu) u citaonici glasgowskog fakulteta ukradoh jednu Hegelovu knjizicu jerbo htjedoh vidjet mogu li maknut onu sigurnosnu metalnu plocicu bez da se ukljuce sirene. Jos uvijek zivim u strahu da ce me jednog dana ufatit i strpat u zatvor. Nes' ti boema, intelektualca, umjetnika i gonica ovaca!