The Last Broadcast

Ova mala lako bi dala samo da nije pala i koljena odrala

Jednom davno razglabah o vjecitoj temi koja mi mira ne da: moja nepostojeca visina, odnosno niskoca, odnosno pajacizam. Metar i sezdeset i jedan. Ovaj jedan je jako vazan i moram ga nategnut koliko se dadne. Ko mi ga zaboravi nakeljit ja cu ga prikeljit pa da vidis onda!!

Posto se izmorih, brate, nabadajuci neke hlacurine u jednom jamerickom lancanom ducanu poznatijim pod nazivom Gap. Probaj jedne, probaj druge, probaj pedesetosme, ali svih pedesetdevet mos’mirne duse macku o rep okacit: nogavice dugacke ko u kralja pajaca. Ili recimo, u brbljavca jezika. Mos’ fino jos jedne hlacice skrojit od ostataka sto se vuku po podu.

Obicno takav pajac look, oliti izgled, nije bas nesto. Kad izgledas ko izgladnjeli statista koji se specijalizira za izgled Oliver Twista. Ono, sve cekam kad cu u ogledalo zacvrkutat Please Sir, can I have some more? Sve sto metnes izgleda ko Pepeljuga dronjci. Nes’ ti elegancije sa hlacnicama koje se vuku po podu. Pa kad pada kisa jos se fino razmoce pa ti bude mokro sve do koljena. A u ovoj zemlji, fala bogu, nikad bas cesto ne pada kisurina, tako da sam vrlo sretna i zadovoljna.

Mos’ ti i kratit te nogavice, ali nije to-to.

Ali necu sad o negativnostima i slicnim gadostima. Fino cu dat argumente ZA i nikako PROTIV. Pozitivna strana majusnog cobana (ono, coban – ovce – poljoprivreda, stono ubrzano postaje ucestala stilska pojava na ovim bloskim prostorima).

•Stanes u gepek bez problema. Samo se zarolas ko upljesnivljena sinteticka deka i problem rijesen, svi prijatelji stanu na sjedista, a ti fino u gepek. Dakle, mali ljudi su ekonomicni. Prostorno vrlo malo trose.

•Takodjer su ergonomicni. Ne treba ti zagrabit puno volumena (dakle, fizikalni zakoni se tu vec ispreplicu), nego odjedanput mozes skupit citavog malog covjeka. Dakle, nepotrebni pokreti se eliminiraju, ljudi koji okruzuju male ljude imaju puno vise energije za ostale rabote tipa sta ja znam, predenja vune na vretenima ili guljenju krumpira. Ili pecanja ribe.

•Od vec gore spominjanog viska nogavica (u pogledu duljine), rukava i ostalih odjevnih predmeta mozes mirne duse skrojit jos par odjevnih predmeta koji bi na svakom visem covjeku izgledali groteskno. Ali na malom covjeku to stoji ko saliveno. Pa ti onda reci da mali ljudi nisu value for money. Oliti ne trebas puno uloziti, a dobijes maksimalni povrat. Trzisna ekonomija. Cista i bistra.

•Uvijek mozes racunati na pomoc nepoznatih prolaznika-dobronamjernika. Ne mos’ dosegnut onu zadnju flasu na polici? Samo zatrepces okama, napucis usne, namjestis umilni glasic i zajapureno presretnes prvog namjernika-nesretnika: Mozete mi, molim vas, dosegnuti ovu zadnju flasu? I gotovi su (nesretnici, ne vi): sharmirani su do Bledskog jezera i natrag. U tom trenutku da im naredis da ti donesu i malo pticjeg mlijeka i zmijskog znoja donijeli bi ti u roku sad-odmah-tu. Dakle, diktatorske sposobnosti omadjijavanja masa nam je na visokonaponskoj razini. Tako i treba. Pa nije zabadava Napoleon spusio od Nelsona (erm, ali pobijedio je puno puta prije toga – valjda).

Sve u svemu, super je biti mali, niski, uvijek te boli vrat jer uvijek moras buljit prema gore. Ali premca nam nema. Zato, ko shisha predugacke nogavice!

U ponedjeljak postadoh gradjaninom zemlje Rvacke. Dakle, slijedeci puta kad cu slijetat na Pleso (brat-bratu krajem mjeseca) ima da kleknem i raskrvarim si koljena, sveti otac stajl, i ljubakam grubi asfalt. Mislim da svoju rvacku misiju ispunih vec prosli petak, kad konacno zgrabih kolege da probaju rvacki autohtoni proizvod popularno nazvan bambus. Moram se nekako uguzit u anale rvacke povijesti. Mislim da mi je ovo divna prilika.

Moj ljepotan. I dio mene.