The Last Broadcast

Ljevoruki ljenivci svakdasnji

Rece jednom Neutrino da ga mrzi kad procita size knjige na koricama. Da voli bit iznenadjen. Au contraire, spadam u vrlo predvidljive spodobe (recimo, poginuh od muke kad odgledah Capotea bez da se oboruzah o cemu se, zapravo, tamo radi). Prvo sto napravim kad svojim rucerinama svagdasnjim zgrabim kakvu knjizurinu jest da pogledam korice na kraju. Pa korice iznutra. Da vidim sto pise, o cemu se radi, size radnje, je li valja. Ne, lazem. Zapravo, prvo sto napravim jest da je omirisem izvana i iznutra. Miris tiskare me je uvijek dovodio do nekog blazenog stanja. Zbog tog mirisa bih se cak usudila upravljati ledolomcem, odnosno, tjerala bih moje da mi kupe sve udzbenike tjednima prije pocetka nastave samo da bih ih sve individualno mogla omirisat. Eventualno procitat. Ali obavezno pocet s kraja. Jos ako se stamparska tinta primi na prste tim bolje.

Mozda je ovo deformacija jednog ljevaka (ljevaka kojeg su represijom natjerali da pise desnom rukom pa sad valjda slavi pirovu pobjedu) koji sve mora krivo zapocet. Ali najveci gust mi je odmah, docim zgrabim knjizurinu, omirisem je i procitam korice, da zapocnem citanje straga. I to ne samo straga, par recenica. Nego tako idu citava poglavlja. 23. Pa 22. 21. Tako odmah ubijem sve muhe koje mi se isprijece na putu do saznanja: odmah znam tko je koga, zasto, kako. Mislim da je i ekonomicno. Ne moras procitat citavu knjigu, a znas o cemu se radi. Takvom rabotom likovanje je upotpunjeno. Takva mudra i opako efikasna taktika mi se isplatila u srednjoj skoli. Kad na prepad moradosmo nalaprdat nesto o Ani Karenjini. Kojoj procitah samo poglavlje gdje se bacila pod vlak. I nesto tamo nesretna ljubav, ovo-ono, univerzalna tema o kojoj mozes na dugacko i na siroko i na slijepo. Stono, rodjeni blefer ko sto jesam, i napravih.

Ne da samo pocnem od kraja, nego ponekad samo onako, poput padobranca kojemu se jedva padobran otvorio, upadnem u sredinu. Pa se udubim u to bez kraja i konca. I sad pametan covjek bi isao nakon toga ili na pocetak ili na kraj. Covjek kojemu fali pola daske u glavi ne. Recimo, do smrti odcitah poglavlje gdje Emma Bovary pohlepno grabi bijeli prah iz neke bocice (hm, mozda bijase tegla?) i otruje se. Sto ti je kultura?!

O tome kako nemam strpljenja dovrsit knjige koje poceh dok je jos krapinski pracovjek tesao kamen da i ne govorim! Mislio bi covjek, sad kad dnevno izdangubim po 3 sata na javnom prijevozu, da bih se nacitavala do besvijesti. Ni govora. Pocnem sa najdivnijom namjerom. Ali u prosjeku ne mogu svarit vise od 10 stranica. Em mi se pocne mantat u glavi, em obicno jednu stranicu moram procitat i po par puta jer mi mozak odluta tko zna kamo, em mi se vecinom besciljno buljenje kroz prljavi prozor cini puno prihvatljivija opcija. Mozak na pasi nikad nije imalo bolje znacenje. Na vlaku. Piljeci bestraga. Bez kraja i konca.

Dijasporaski kutak za zahvale: hvala Big Vern za Kiki bombone, kutiju Bajadera, plasticnu magnetsku mini japanku (aka drzac papirica) i frotirastu masku za oci (da mos' zaspat kad je vanka dan). Prosto mi je doslo da zaojkam od miline u Vrancuza. O, dijasporo, i koske su ti teske!