Da mi se nacitanom i inteligentnom spodobom zvati...
Prosjecan covjek posjeduje mozak. Mozak koji ima mogucnost procesuiranja raznoraznih informacija. Posto se meni to procesuiranje nikako ne desava mogu vrlo precizno otkriti znanstveno (ne)dokazanu cinjenjicu da je moja glava, ma koliko suplja se cinila, ispunjena nekom cudnovatom tvari. Koja se nuzno ni ne moze mozgom zvati.
Mnogi bi sad rekli da se pretvaram, prenemazem i jos stosta. Kategoricki odbijam takve napade. Popularnije nazvano "udaram kontru." Sa dokazima. Eh, da sam pravnik, nitko mi ravan ne bi bio.
Zasto tek nakon 3/4 odgledanog filma zvanog Inside Man primijetih da je, zapravo, Denzel Washington, onaj drugi, Frazier, a ne onaj prvi? Naime, prvih sat i nesto mogucnost duboke koncentracije mi je bila zablokirana. Upravo zbog toga jer se ne mogah nacudit cinjenici kako se Denzelova spodobica tako izmijenila. Glavinom supljinom (supljinom koja kola u mojoj glavi, op. a.) protkale su mi se raznorazne stravicne misli: zbrda zdola Denzel, sto, gdje, kako, jel imao neku nesrecu pa su ga iskrpali ovako krivo, jel ima loseg dvojnika, jel se ludih i podgrijanih gljiva najeo? I taman kad vec prihvatih cinjenicu da Denzel nije vise ono sto je nekad bio, dozivim trenutak apsolutnog prosvijetljenja! Onog momentalnog, kvazi-religijskog, flash of light stil napadaja lucidnosti, kad na majusni trenutak covjek skuzi ono nesto (da je sicusna cestica u beskonacnom svemiru, bla, bla, bla). Toliko me je to bilo uzbudilo da htjedoh kriknut na sav glas i uzbunit citavo kino. Ali nisam. Jedva. Mogucnost kognitivnih spoznaja me je samo jos vise osokolila u namjeri da ijopet ne skuzim poantu filma. Tko tu koga, zasto, lazna krv, lazne pregrade, dijamanti, nacisti, ko tu koga, o, ko tu koga???? Jedino sto sam kuzila bijahu ulice Downtowna na Manhattanu (ah, New York, jedina prava i neprezaljena ljubav mog zivota).
Srecom, do mene uvijek sjede neke spodobe koje namjerno postavim do sebe da ih mogu klat i psihicki kasapit do besvijesti sa takvim pitanjima. Jel to ovaj tamo napravio? Je. A onaj drugi? Nije. A, ovaj, hm, aj reci mi o cemu se zapravo radi u ovom filmu? Suti i gledaj (uz obilno kolutanje ociju i proklinjanja raznoraznih bozanstava koja su im mene proslijedila kao bozji dar). Onda obicno dozivim trenutak izuzetnog posramljenja pa prestanem, te svim snagama napnem lubanju i streberski se pokusavam jako koncentrirat na fabulu. Uspijem na jedno 45 sekundi. Onda opet podbacim.
Ovog puta, osim fijaska sa prepoznavanjem Denzela i opcenarodne ignorancije radnje (odnosno, nemogucnosti da otpratim radnju do kraja - nije mi ni prvi, ni zadnji put, fala bogu) zaokupile su me nozurine Jodie Foster. Izgledale su izuzetno divljacki. Odnosno, kao nozurine neke divljaci. Antilope, na primjer (ukoliko antilopa spada pod divljac). Sve pune nekih misica i onako Santa Monica preplanule. Ne mogah skinut pogled sa njih. Sjetih se svojih kukuriznih klipova koje se prodaju pod nozurine. Usprkoh manijakalnom trcanju ne izgledaju mi ko one u Jodie. Damn. Mozda zato jer ne nosim pete? Mozda zato jer ne jedem suho grozdje? Vrag bi ga znao. Sad me vise nije bilo briga ni za sto, samo cekah kad bi se u kadru pojavila drazesna i srcana Jodie zajedno sa nozurinama. I odmah bih zaboravila na radnju. Tako bi se nastavljao djavolji krug pakla neznanja iz kojeg se ne mogah iskobeljit. Sve vise tonuh na samo dno u svom blazenom neznanju.
Nemogucnost prepoznavanja (iliti prekasnog paljenja) mi je vrlina koju bih trebala upakirat pod parolu izvorno Xiolino i izvozit u zamjenu za saku oraha ili ljesnjaka. Isto mi se desava prilikom citanja knjiga (svih 4,3 koje obicno uspijem procitat do kraja u jednoj kalendarskoj godini). Mrzim one bookmarkse kojima streberi oznacavanju gdje su prestali citat. Organski ne podnosim magarece usi na stranicama. Jer ja cu se sjetit gdje sam stala, o, da. Nes' ti pomagala pri tome. Obicno mi to pripomogne da doticnu knjigu grlim jedno par mjeseci upravo poradi takvog stava. Jer naravno da se ne sjetim gdje sam stala. Naravno da uvijek otvorim krivu stranicu, odnosno, onu koju vec procitah, ali se ne sjetih da je vec procitana. Nego mi tekne (kako bi se Makedonci izrazili) tek kad procitam jedno 3-4 strane koje mi cudnovato budu vec poznate. Ali onda je vec kasno. Proso voz. Laku noc.
|
