The Last Broadcast

Samo je jedan bavarsko-vlasko-makedonski kmet

Ne da me je lako omadjijat nego me je bantam-pero laka kategorija smantat (zasto, vidi zadnji paragraf). Ko prije par dana jedna TeVe ekipa koja dodjose snimat muzej i svakojakih lijepih i beskorisnih stvari sto se nalaze tamo. Navodno, sepirit cemo se uskoro na BiBiSiju 2 (BBC2 je onaj kojeg nitko ne sljivi ni 7 posto). Vecina kolega je bahata ili vec bila snimana u nedogled (stono preko radija, stono preko katodne cijevi koja nam zivot i smrt znaci) i to im nije predstavljalo vecu prepreku. Dok sam ja udarala rucicom o rucicu i veselila se ko malo dijete kulama u pijesku (prije nego ih sve sjebe oveci val).

Istinabog, snimali su seficu i jos neke tamo ljude, ajde, neka, ja sam samo pripremala teren. Kao neki profesionalno-muzejski ekspert koji (ni)jesam. Opasna siva eminencija. Opasna poput proljetnog povjetarca. Poput proljetnog daska vjetra koji piri.

Pod brojem jedan: svi asistenti (tj oni potrckovci koji asistiraju) svi redom nose hlace koje im spadaju sa zadnjice. Svi odreda nose oh-so-trendy-naocale sa debelim okvirima. I nose clipboards. I imaju 4 dana staru bradu. I Jesus Loves You remenje koji im pridrzava padajuce hlace.

Pod brojem dva, voditelj je svaku scenu sjebao jedno 544 puta. Te feck ovo, te feck ono, te fecking hell amo, fecking sranje tamo. Onda sam dozivila prosvjetljenje da holivudski i ini glumci stvarno grcevito i krvavo zaradjuju kruh svoj svagdasnji. Osjecah se ko da sam na internacionalnom snimanju blockbustera bez specijalnih efekta. 8 sati sa njima i sa svakom scenom ponavljanom valjda 15-ak puta suosjecah. Ko da sam 8 sati sjedila ispred svog skromnog trailera. I cekala. I ekspertirala. I jarce trijebila i brojila.

Pod brojem tri redovito dekoncentrirah voditelja. Te nemoj stajat u ovom kutu, dekoncentriraju me tvoje oci, te makni se malkice u desno, pa onda jos 3 i po' koraka u lijevo i onda jos vodoravno-horizontalno zaplivaj 5 stupnjeva unatrag. Htjedoh mu oralno na glas prevest feck na naski, ali se suzdrzah.

Pod rednim brojem cetiri takodjer se redovito saplitah u mnostvo kablova, raznoraznih ostalih zmijolikih prirepaka, uticnica, kutija sa opremom i zivih bica. Ali zna se i zasto: navodno preci po majci poticu iz Bavarske (Niederbayern). A do prije neki dan mislismo svi da smo iz otmjenog i tiroloskog Innsbrucka. O, Boze, seljacija i jos Bavarija. Ali svakome prema zaslugama. Iako, navodno, pradjedovom bratu (apotekaru) podigose spomenik jednom davno u jednom gradu u Vlajini. Ispostavilo se da nismo krvno umijesani sa njim pa se ne mozemo pravit Amerikanci, ali svejedno, ko jebe naftase, apotekari su nase blago. Udarit ce mi silna slava i jos silnija pamet u glavu, majke mi. Neka, i vrijeme mi je.

A sad se sa mukom zivom prisjecam francuskog jezika. U pocetku bijase glagol. Pa onda prilog. Pa poslovice. I tako dalje. Muke po kmetu bavarsko-vlaskom.

Moj gejpeder se jucer nakupovao karata za koncerat od Madge. Od po 173 funata svaka. Rekoh mu da je lud. Protuargumenata ne imade. Jos jedan trijumf moje pronicljivosti.

Iako, sto je sve to prema mudrostima po pametnom Joseu?! Sto je nogomet naspram zivota? Mudar zakljucak jednog jos mudrijeg covjeka. Dzaba vam filozofi kojih ste se nacitali, Jose has spoken.