The Last Broadcast

Od nebranog (suhog) grozdja preko Burt Bacharacha do George Michaela u par sitnih koraka

Osim sto ne znam izrazavati se kratko, jezgrovito i sa poantom (citaj: na dugacko, na siroko i sa apsolutnom mutljazom i muljazom na kraju), i osim sto nedavno otkrih kako, zapravo, obozavam milog i stasitog cut-the-crap George Michaela (o toj novokuhanoj ljubavi malko kasnije), jedna od mojih glavnih karakteristika jest kompliciranje stvari nasih svakdasnjih.

Posto cu si radije odgrist nozni palac preko vuneno-kashmirske carape nego da pojedem i jednu suhu grozdjicu (oliti cvebu, suho grozdje, rozinu i tome nesto slicno) dodjoh do ingeniozne zamisli kako ih se rijesiti, primjenom jedne vrlo jednostavne i nezakomplicirane metode. Naime, ujutro redovito kasnim jerbo primjenjujem upravo tu metodu - metodu genijalaca i umnih stvaralaca. Zasto? Kako? Gdje? Koga? Kada? Sve su to pitanja koja se roje i mnoze i eksponencijalno rastu sa uzbudjenjem iscekivanja.

Rjesenje: svako jutro provedem barem 5 minuta pognute glave i oka krmeljavoga tavajuci po zdjelici raznoraznih mueslija manijakalno vadeci doticne djavolje bobice (pri ovome moram napomenuti kako vise bacim nego pojedem - ovim putem zlokobni grozdjicarski lobi ce mi se nakalemit za vrat). Kao za neki neobjasnjivi inat nikad ih ne uspijem sve povadit. Uvijek se jedna ili dvije namjerno sakriju i uvrebaju me u trenutku slabosti. Tako da, tkogod ima cast dijelit moje prekrasno drustvo tako rano ujutro, moze prisustvovati pristojno-ugodnom prizoru ili: manijakalnog trcanja do kuhinjskog lavaboa i oralnog izbacivanja inih; ; ili, ukoliko ih spazim na polu-vrijeme, prebiranju i izbjegavanju po zdjelici na dugo i na siroko. Te vrti zlicom u lijevo, te vrti zlicom u desno. Te stavi one koje se jos nadju u zdjeli na stranu. I onda zaboravis na to i ponovo ih strusis na dno (ko pas/macka koji pokusavaju uhvatit vlastiti rep). Postoji i scena gdje zagrizem u jednu koja ostade, a ne da mi se napravit ogromnu kilometrazu do kuhinje. Nego fino poluizgrizenu ostavim na bilo kojim novinama koje mi se nadju na stolu. Volim zamisljat da tako stvaram neko apstraktno umjetnicko djelo. A ne da sam totalno odurna jedinka zenskog spola koja srama nema.

A mrzim ih, mrzim ko vraga. I sveprisutne su po raznoraznim kolacima. Koje onda isto tako metodom raskasapljivanja raskrpotim u zelji da se rijesim jedinki jednih odurnih. Pri tome mi se neobjasnjivo uvijek mota po glavi Burt Bacharach. I uvijek. UVIJEK se jedna ili dvije nadju koje mi promaknu, mamu im zlocudnu. Imam osjecaj da ce mi se kad-tad jedna od njih iskezit u brk i reci mi "Bu!" Mislim da bi me to na kraju ipak dokusurilo. Nikad se ne bih vise oporavila.

Ah, da, George Michael. Stono bi ovdje rekli, on ne melje svoje rijeci. Mozda ih malo nasjecka, ali ih ne samelje. Sad mu je policija dala upozorenje poradi toga sto su ga nasli za volanom mrtvog stoniranog. Njegova reakcija? "Kriv sam, jebemu, kad sam toliko glup da me mogu ovako ufatit." Nema kod njega "Nja, nja, ko mi je ovo podvalio, majku mu, nevin sam, nevin, buaaaa, nemojte me 'apsit." Nego, onako, od cuture drito u sridu.

Muskarac i pas. Dirljivo. Suza. Uzdah.