Escape from the Past

ostavi trag… (13) | printaj. | x | ^

1. PUTOVI TIŠINE

Gusta bijela para zastirala mi je vid, pa sam nejasno razabirala prilike ljudi koji su se užurbano kretali na peronu broj devet i tri četvrt. Uz to sam i teglila kovčeg sa stvarima i krletku iz koje su dopirali nezadovoljni krici moje sove Lewisse koja mi i nije bila nešto korisna u danima provedenim u dvorcu – ali u pravilu sam je trebala imati. Pokušala sam je ušutkati jer mi je to prilično išlo na živce, no njezini krici bili su već odavno izgubljeni među mnoštvom ushodale djece koja su se nestrpljivo penjala na grimizni Hogwarts-Express. Predala sam kondukteru teški kovčeg i sovu, i odahnula. Nakon višeminutnog probijanja kroz redove vesele djece koja su davala posljednji poljubac svojim roditeljima, uspjela sam napokon ući u vlak. Gotovo svi odjeljci bili su popunjeni, a tu i tamo sam raspoznavala neke učenike s moje godine prolazeći kraj dupkom punih odjeljaka. Neki od njih su mi veselo mahnuli, no nisam se htjela zamarati glupim glumatanjem da mi je drago da ih vidim, pa sam žurnim korakom produžila dalje praveći se da ih nisam vidjela.
Napokon sam pronašla prazan odjeljak. Spustila sam zastore na prozorima koji gledaju na hodnik, jer nisam htjela promatrati učenike koji prolaze. Sjela sam na sjedalo do prozora, zagledavši se u peron.
Bilo je nevjerojatno kako se kolodvor u kratkom vremenu ispraznio. Još sam samo mogla promatrati poneke siluete zaogrnute jesenskom maglom u sjenama visokih zidnih pregrada što su dijelile dva različita svijeta.
Povratak u Hogwarts – pomisao na ovo, na samo djelić sekunde ispunila me nekom vrstom radosti i čežnje, dok ih je već slijedećeg trenutka zamijenio osjećaj obveze i nevoljkosti. Sjećanje na njegove bezbrojne sive hodnike, opojni miris starih knjiga natopljenih tajnama magije i beskonačne šetnje perivojem koji je uvijek bio poseban pod kojim god vanjskim utjecajem se nalazio; možda je mamio smiješak na lice, no pomisao na stotine drugih učenika, žamor i svakodnevna naguravanja u učionicama i glavnim hodnicima izazivala je nemir, osjećaj nepripadnosti i ponajviše strah.
Počela sam brojiti u sebi da prikratim vrijeme do polaska, istovremeno se svim silama trudivši zanemariti uporni glasni smijeh iz susjednog odjeljka.
Svi su bili sretni, ipak Hogwarts nije bila obična škola, u kojoj se monotonost pretvara u tradiciju. U Hogwartsu sam na svakom uglu mogla očekivati prasak, ili zalutalu kletvu.
Bacila sam pogled na mali ručni sat. Vlak je trebao krenuti za deset minuta, vodeći nas u dvorac, gdje smo se trebali zadržati do vremena kada ljetno sunce zavlada krajevima.
I dalje sam brojala, i u trenutku kada sam došla do četrdeset sedam, netko je pokucao na vrata odjeljka, dovoljno glasno da nadglasa buku i komešanje u vlaku. Zbog spuštenih zastora nisam znala tko je. Vrata su se otvorila, a unutra je ušao visoki tamnokosi mladić, iznimno oštrih, ali lijepih crta lica. Bio je blijed poput najbljeđe izmaglice, što mu je savršeno pristajalo. Već je nosio pelerinu, na kojoj se jasno isticala srebrna zmija, koja je bila simbol mog doma – Slytherina. Nikad ga nisam vidjela, usprkos oštroj moći zapažanja, koju sam stekla kroz godine provedene u dvorcu, uvijek šuteći i samo gledajući sve što me okruživalo.
„Odjeljci su popunjeni, a buduće da je ovaj gotovo prazan, mogu li se pridružiti?“ upitao je smirenim možda pomalo podrugljivim glasom, zatvarajući vrata odjeljka. Imao je hladne crne oči, koje su se isticale na blijedom licu kao neonski znakovi u tamnoj noći, iako njegove oči nisu imale karakteristike šarenih boja, bile su samo to: upečatljive na podlozi na kojoj su se nalazile. Kratko sam kimnula.
Gipkim korakom sjeo je nasuprot mene, te se zagledao kroz prozor. Skrenula sam pogled, shvativši da je vlak krenuo. Ljudi do maloprije skriveni u sjeni, promolili su svoja lica izvan zaklona dopuštajući drugima da vide sjetan smiješak zamrznut na licu dok promatraju svoju djecu kako odlaze na mjesta kojima su i sami nekoć kročili, krajičkom oka i dalje sam promatrala neobičnog stranca prekoputa mene
Od svoje prve godine u Hogwartsu, nisam voljela prisutnost drugih ljudi, iako je bila neizbježna, trudila sam ih se gurati što je moguće dalje od sebe, a upravo iz tog razloga nikada nisam ni imala prijatelje. Ponekad dok sam u sitne večernje sate sjedila pod kakvim drvetom u dvorištu Hogwartsa i promatrala savršeno zvjezdano nebo, zapitala bih se koji je razlog toj refleksnoj reakciji odguravanja i odupiranja stvarima koje su po prirodi trebale biti zajedno, jedne od onih stvari za koje je logično samo po sebi da idu jedna s drugom? Nakon par nastojanja da prodrem u taj svijet ljudi kojima je normalno da steknu prijatelje i vežu se jedni za druge, odustala sam pomirivši se da takvo nešto nije za mene. Jer bilo bi glupo pokušati se uklopiti u svijet kakvom ne pripadate, prevelik gubitak vremena.
Moja osobnost se odrazila i na odluku Razredbenog klobuka kojem je posao bio svake godine razvrstavati novopridošle učenike. Još uvijek sam se jasno sjećala trenutka kada sam prolazila sredinom velike dvorane na putu do male drvene stolice na kojoj je bio odložen prljavi stari šešir prekriven mnogim zakrpama. U trenutku kada mi je dotaknuo glavu nastala je tišina, a u glavi mi se pojavio oštar glas koji je pripadao klobuku. Premišljao se govoreći mi kako ga moja osobnost i karakteristike mojeg ponašanja izrazito zbunjuju, ali istovremeno fasciniraju, no na kraju je ipak na osnovi osobine koju je prepoznao kao okrutnost, viknuo: Slytherin!
Dugo nakon tog događaja njegove riječi motale su mi se glavom, trudila sam se shvatiti značenje riječi okrutnost, ali u smislu riječi kao osobine koju sam ja posjedovala.
Iako gotovo ništa nisam znala o ovome dečku, zainteresirala me njegova pojava.
„Slytherin si?“ upitao me istim onim smirenim, tihim glasom, ne odvajajući pogled od prozora.
„Da“ odgovorila sam istim tonom ne pogledavši ga, jer na kraju krajeva svih ovih godina bila sam suviše dobro istrenirana za ovakve razgovore, s vremenom su zidovi koje sam gradila oko sebe postali debeli, neprobojni za gotovo sve ljude, i ono najbitnije: odbojni. Bilo je to poput nekog rajskog krajolika - punog šarolikog cvijeća i raznovrsnog drveća fascinantnih oblika koji bi pridonosili tom izgledu očaravajućeg kaosa – u kojem bi se zašlo u područje na kojemu su se nalazile kamene zidine obrasle odbojnom mahovinom i nelijepim biljkama koje bi samim svojim izgledom dale do znanja da je to područje nečeg neobuzdanog i divljeg.
Krajičkom oka ugledala sam kako mu se desni kut usne malko uzdiže prema gore, no bio je to sitan, gotovo neprimjetan pokret, pomislila sam da mi se učinilo.
~~~
Krajolik se postupno mijenjao, i sve je više sličio onome u kakvom se nalazi Hogwarts. U daljini sam ugledala visoke planine čiji su dijelovi bili izgubljeni u sivim oblacima, a na mjestima gdje je nebo dopuštalo pojavljivale su se svijetle točkice. Zvijezde su ove noći gubile bitku.
Vlak je postupno usporavao, a u hodniku se začuo poznati zvuk naguravanja i vike. Ustala sam se kako bih iz ruksaka uzela pelerinu.
Na brzinu sam se preodjenula i ponovno sjela. Nakon deset minuta, zvukovi koraka su se prorijedili, pa sam krenula van. Dečko je i dalje sjedio zadubljen u svoje misli. Otvorila sam vrata odjeljka i zaputila se prema izlazu iz vlaka. Promatrala sam prazne odjeljke, prepustivši se opojnoj tišini, koju su narušavali samo prigušeni daleki glasovi izvana.
Izašavši u toplu ljetnu noć na stanici u čarobnjačkom selu Hogsmade, shvatila sam da je ulazak u mnoštvo u potrazi za kočijom neizbježna i jedina opcija. Osvrnula sam se oko sebe, u smjeru vlaka u potrazi za strancem iz odjeljka, no dečka nisam uspjela nigdje naći. Ne znam zašto je to u meni izazvalo čuđenje, valjda iz razloga što sam očekivala da će se njegovo blijedo lice isticati u ovoj neobično tamnoj, ljetnoj noći. Čekala sam svoj red na kočiju, promatrajući nemirne krošnje drveća. Vjetar ih je mrsio i igrao se njihovim granama, neprestance ih bacakajući.
„Prvi razredi ovuda molim, ponavljam: samo prvi!“ u daljini sam začula duboki glas lovočuvara i predavača Skrbi za Magična Stvorenja Silvanusa Kettleburna, promatrala sam tog smiješnog čovjeka, koji je svojim izgledom podsjećao na kazališnu lutku obučenu u neobičnu kombinaciju šarene odjeće, kojoj nedostaje par udova. Bilo je općepoznato kako je ovaj profesor bio suspendiran oko šezdeset puta, radi podosta zategnutih odnosa sa sadašnjim ravnateljem Armandom Dippetom koji ga je navodno smatrao vrlo neopreznim čovjekom.
U Hogwartsu je bio običaj čamcima odvoziti prvašiće u dvorac gdje bi ih preuzeo jedan od profesora vodivši ih u Veliku Dvoranu na ceremoniju razvrstavanja.
Promatrala sam kako se dio velike skupine odvojio i pošao za njim, bili su niski i krhki, zgureni jedan uz drugoga, a strah u očima bio je gotovo opipljiv.
Misli su mi odlutale, sjećajući se trenutka kada sam prevozeći se u malom drvenom čamcu, po prvi puta ugledala Hogwarts.
~~~
Čamci su polako, ali sigurno, klizili mekom površinom Crnog jezera. Gledala sam kako se u daljini polako počinju nazirati obrisi velike, veličanstvene utvrde.
Hogwarts.
Ime čitano samo s papira, i slušano iz usta stranaca, sada je poprimilo sliku stvorivši sjećanje. Toliko, ispraznih godina čekanja, i sada ga napokon vidim. Zaogrnut plaštem mraka, dizao se u visine. Desetci kula dodirivali su veličanstveno nebo bez zvijezda.
„Eh, djeco! To vam je taj čuveni Hogwarts.“ Nečiji grubi glas prekinuo je tako osebujan trenutak. Višeglasni uzdasi oduševljenja poprimili su oblike u tišini, a onda je čamac dodirnuo kopno.
~~~
Iz misli me trgnuo nečiji dodir. Učenici su se počeli naguravati da dođu do najbliže kočije. Frustrirano sam uzdahnula, i čekala.
Uspjela sam ući u jednu kočiju u kojoj su na moje razočarenje, sjedile još tri djevojke. Djevojku savršeno plave kose koja se u slapovima slijevala niz leđa prepoznala sam kao Ravenclawsku prefekticu Arielu Brightwhite. Druge dvije djevojke nisam prije viđala, no po prevelikoj koncentraciji u slušanju Ariele dok prepričava svoje avanture i učestalim umjetnim smijanjem zaključila sam da su to njezine marionetske prijateljice. U trenutku moga ulaska, na brzinu su me procjenjivački pogledale i s pomalo sumnjičavim pogledima koje su izmijenile međusobno – nastavile. Sjela sam na prazno mjesto i ne obraćajući pažnju na tiho šaputanje, zapiljila se u noć. Oblaci su u potpunosti pokrili nebo, poput crnog pokrivača, jasno dajući do znanja da će večeras padati kiša. Zvijezde se nisu vidjele, a mjeseca nije bilo. Sve je bilo u mraku.
~~~
Nakon desetominutne vožnje, kočije su stale. Izašavši van dugačka crna kosa zaogrnula mi je lice poput maske, vjetar je divljački pirio noseći mi pelerinu. Hodali smo perivojem, a ja sam bacila još jedan letimičan pogled na stare zidine dvorca što su nepopustljivo stajale, odupirući se naletima vjetra. Sigurno i postojano.
Ulaskom u dvorac stanje se smirilo, a jedino trepetavo svijetlo dopiralo je od baklji koje su bile ovješene na visoke zidove dvorca.
Odnesena bujicom raspričanih učenika, krenula sam u Veliku Dvoranu poznatim putem, a iz jednog od brojnih zidova, odjednom su dolebdjele leteće sablasti srebrnkaste, prozirne boje. Prepoznala sam ih kao kućne duhove četiriju domova u Hogwartsu. Veselo su pozdravljali mnoštvo, vrteći se oko naših glava, ponekad čak i prolazeći kroz zaprepaštene učenike. Duh Slytherina bio je Krvavi Barun. Općenito je svakome djelovao jezovito, stalno su ga pratila govorkanja drugih duhova, kako je lud, i poremećen, ne previše razgovorljiv i društven. Mahnula sam mu, a on mi je jedva primjetno namignuo. Vrata Velike Dvorane širom su se otvorila, a ja sam se zaputila prema Slytherinskom stolu. Prizor je bio kao i svake godine.
Milijuni svijeća lebdjeli su u zraku stvarajući ugodnu atmosferu i obasjavajući hladne kamene zidove. Profesori su sjedili za učiteljskim stolom, dok je začarani strop pokazivao vrijeme vani. Podignula sam pogled i opazila stotine malih bljeskova munja. Nastojala sam ignorirati glasni žamor, no bez prevelikih rezultata.
Sjedila sam nedaleko od grupice Slytherinki s pete godine, pa sam neželjeno uhvatila odsječke njihova razgovora.
„Jesi ti vidjela što se s njom dogodilo? Baš u tu - ?“ govorila je djevojka po imenu Gabryel dok ju je prijateljica sekundu kasnije prekinula:
„Draga, ne trudi se. Svjesna sam što hoćeš reći.“ rekla je cura zvana Daniel
„Ni ne sumnjam.“opet je rekla Gabryel.
Onda sam ga opazila. Izdvojio se od mnoštva, iako je i dalje bio sasvim neupadljiv. Dok sam sjedila promatrala sam ga krajičkom oka, tek toliko da vidim. Sjeo je što je mogao dalje od ostalih, iako prvobitno nitko nije zamijetio. Sjedio je tako nepomično, a čak i na ovakvoj udaljenosti mogla sam vidjeti zamišljeni, izraz na njegovu licu. Blago se namrštio. Nakon nekoliko minuta, jedna se Slytherinka koju sam poznavala iz viđenja, digla sa svoga prvobitnog mjesta i zaputila k njemu. Imala je dugu kovrčavu kosu koja je nalikovala na crnu grivu, i bila je zgodna. Nasmiješila mu se, a on ju je pozdravio kimanjem glave. Vodili su tihi razgovor, i po ozbiljnosti njihovih lica bila sam sigurna da ne pričaju o svojim doživljajima s praznika, kao većina ostalih učenika u dvorani.
Odvratila sam pogled od dvoje tajanstvenih učenika, i zagledala se u učiteljski stol. Minijaturni prof. Flitwick i zdepasta prof. Sprout živahno su razgovarali, dok je prof. Slughorn svojim tupavim plavim očima gledao i prebirao po učenicima koji su sjedili za domskim stolovima. Imao je razbarušenu crvenkastu kosu, i pomalo velik trbuh kako sam sa svog mjesta mogla primijetiti, zaključila sam da je u kasnim tridesetima. Madame Pomfrey, dežurna vidarica, veselo je rukama mahala po zraku opisujući nešto gospodinu Dippetu, ravnatelju Hogwartsa. Bio je to ravnatelj ove škole već osam godina, imao je već prosijedu crnu kosu i uredne brkove koji bi ostavljali dojam da je nekada bio muževan muškarac, prije nego su godine neumoljivo zahvatile njegov izgled, no ne i karakter.
Lice mi se vjerojatno smrknulo pri pogledu na te živahne i vesele prizore. Sjetila sam se prijašnjih misli toga dana. Osjećaj nepripadnosti, uplašen pogled koji prebire po gomili tražeći prazno mjesto naslovljeno njegovim imenom, kojeg nema.
Već u slijedećem trenutku vrata Velike dvorane opet su se otvorila, a unutra je ušao profesor preobrazbe Dumbledore, za sobom vodivši kolonu prestrašenih prvašića. Na obližnjem stoliću stajao je Razredbeni klobuk, a otvorivši usta započeo je svoju pjesmu:

„Prije tisuć' godina il' više,
Kad bijah klobuk mlad,
Četir' se čarobnjaka proslaviše,
A slava im živi i sad:
Gryffindor hrabri iz vrištine divlje,
Pravedna Raveclawka iz gudure,
Dobra Huffelpuffka iz blage doline,
Prodorni Slytherin iz močvare bje.
Zajednički dijelili su želju, nadu, san,
Smisliše njih četvero vrlo smion plan
Da pouče mlade čarobnjake vještini
Podigoše Hogwarts, školu na visini.
Četiri su osnivača
Četr' doma osnovala
Da nauče đake svoje
Vrlina prava što je.
Gryffindor u prvom redu
Hrabre biraše;
Za Raveclawku pak mudrost
Dobro bje najvažnije;
Hufflepuffka pak prednost dade
Marljivosti vrijedne pčele;
A častohlepni Slytherin
Baš slične sebi privuče.“

Tu mi se kut usnice malčice podigao prema gore.

„Za života birali su čarobnjaci
Miljenike svoje sami,
No kad ih jednom posve nestane
Kako birat' nasljednike nove?
Gryffindor se dosjetio:
Skide me sa svoje glave.
Otad biram sam, bez straha, jer mudrošću
Me obdariše svih četvero čarobnjaka!
Kad na uši me navučeš,
Pogriješit' sigurna ja neću,
Zavirit ću u tvoje misli
I otkriti koji žudiš dom i sreću!

Promatrala kako se dvoranom širio gromoglasni pljesak, a u slijedećem je trenutku, prof. Dumbledore počeo prozivati učenike.
„Groogs Ariana!“ Njegov dubok glas ispunio je dvoranu, a iz kolone je stupila mala djevojka ravne plave kose, prilično lijepa i krhka izgleda. Sjela je na stolac i stavila klobuk na glavu, jedan trenutak vladala je tišina, a onda:
„RAVENCLAW!“ prolomio se klobukov glas, pa aplauz. Zatim je Matt Rawn otišao u Gryffindore, Samantha Capp u Hufflepuffe, Irene Irish u Slytherine, Anabelle Line u Ravenclawe. I još mnogi drugi. Zaintrigirao me samo trenutak kada se Slytherinima pridružila mršava djevojčica kovrčave plave kose, poprilično visokog držanja. Prije nego je sjela za stol, neobično svjesnim i pametnim pogledom prebirala je gomilu, djelić sekunde zastavši na meni. Nisam se zamarala upamćivanjem imena.
Dippet je ustao i dvoranom je zavladao muk.
„Dragi naši učenici, i stari i novi. Nadam se da ste ugodno proveli ljetne praznike, i da ste spremni na još jednu godinu stjecanja Čarobnjačkog iskustva i vještine. Ove godine neće se ništa osobito promijeniti, samo ću napomenuti da je čaranje na hodnicima strogo zabranjeno, kao i odlasci u Zabranjenu šumu. Naš kućepazitelj...“
Počeo je nabrajati uobičajena pravila kao i svake godine, pa sam ga se trudila ne slušati. Umjesto toga uzela sam svoj čarobni štapić neprimjetno dignuvši srebrnu vilicu sa stola.
„...a sada navalimo na ukusna i fina jela. Dobar tek!“ čula sam ga kako završava, a već slijedeće sekunde su se na dugim stolovima stvorila raznovrsna jela. Nisam bila osobito gladna, ali sam svejedno uzela nešto malo hrane.
Sporo sam žvakala, razmišljajući o trenutku kada ću se morati suočiti sa svojim cimericama. Opet.
Njih četiri bile su svakako, najbolje prijateljice. Prethodnih sam godina redovito slušala vječne priče o metlobojskim herojima i aktualnosti o novim vezama, a nerijetko su me pokušale odvući u tu bujicu priča i gluposti.
Moje su se cimerice zvale: Loenne Alexandra Jackins, Jennifer Cypher, Naomi Patrelli i Nicole Sparrow.
U međuvremenu sam nastojala izbjegavati spavaonicu i društvenu prostoriju, koliko je to bilo moguće.
Ne pričekavši desert, tiho sam se ustala od stola i zaputila prema izlazu iz Dvorane. Koračajući prema izlazu, nelagodno sam promatrala vesela lica učenika kako razgovaraju, smiju se i jedu. Prije nego sam napustila Veliku Dvoranu, okrenula sam se i pogledala sada prazno mjesto dečka iz vlaka. Djevojke također nije bilo.
~~~
Kao bezbroj puta prijašnjih godina, besciljno sam hodala mračnim hodnicima, obvijenima tišinom. Osluškivala sam kako krupne kapi kiše, glasno udaraju o kamene zidove Hogwartsa.
Osjetila sam kako jedva primjetni drhtaji prolaze mojim tijelom, dok se značaj zvuka kiše miješao sa zabranjenim mislima koje su odavno trebale biti zaboravljene, sakrivene u ništavilu, duboko na dnu dna.
Naslonila sam se na jedan od prozora dopuštajući pogledu da prebire po nepreglednim valovima crne boje za koju se sada činilo da je oduvijek i bila dio neba. Ni traga zvijezdama.
Tada sam začula neki novi zvuk, gotovo nečujan radi naslaga pod kojima se nalazio, sputan da iskaže svoju potpunost i smisao njegova nastajanja.
Bio je to ženski vrisak. Kako se kiša pojačavala postajao je sve jači i prodorniji, sposoban proći kroz sve štitove koji su ga čuvali zarobljenog u svetištu misli, ispunio je mali prolaz u kojem sam lutala, odvojena od ostalih.
„Tko je tamo?“ nesigurnost mi je prožimala razmak između riječi, kao što vjetar postojano prolazi kroz latice večernjeg cvijeća. Vrisak se nenadano utišao, a prostor je samo na trenutak bio ispunjen tišinom, jer je već sekundu kasnije odzvanjao mojim koracima i šuštavim zvucima pelerine.
Dotrčala sam do naizgled običnog sivog kamena i prošaptala:
„Čistokrvni“
Kamen se odgurnuo i otkrio prolaz, uvukla sam se unutra, odahnuvši što je društvena prostorija potpuno prazna. Vatra u kaminu je veselo pucketala obasjavajući udobne naslonjače izrađene od profinjene zelene zmijske kože.
Popela sam se stepenicama koje su vodile do ženskih spavaonica. Iznad jedne je pisalo:
Spavaonica br. 7, 6. godina
Tiho sam odškrinula vrata, i ušla.
~~~
Očekivala sam da svi već spavaju, jer je vrijeme večere bilo odavno prošlo, ali na moje neugodno iznenađenje, Loenne, Naomi, Jennifer i Nicole bile su potpuno budne. U trenutku moga ulaska, naglo su ušutjele, promatrajući me. Već su bile obučene u pidžame, a neke već zaogrnute sigurnošću toplih popluna. Njihova blijeda lica obasjavala je slabašna vatra što je gorila u kaminu.
U slijedećem trenutku spavaonicu je ispunio dobro poznat Naomin cerek koji je nagovještavao neugodni komentar.
„Pa, Cheyanne, ti si se udostojila pojaviti! Cure, ovo je apsolutno impresivno!“ podrugljivo je dobacila, gledajući me prodornim plavim očima.
Ignorirajući je, zaputila sam se prema svojemu krevetu, na kojemu me čekao netaknuti kovčeg. Ovakvi razgovori između nas dvije bili su sasvim uobičajeni, a čak bih bila zabavljena prijašnjom trunkom nostalgije koju je u meni stvarao nedostatak njezinog rutinskog ponašanja i međusobnih prepucavanja da se nisam nalazila u tako čudnoj situaciji.
Osjetila sam poglede na svojim leđima, znajući da očekuju da nešto kažem. Šutke sam uzela toaletnu torbicu, i zaputila se prema kupaonici, glasno zalupivši vratima.
Gledala sam djevojku u ogledalu, čije je lice bilo pod čudnom kombinacijom mješavine različitih emocija. Tamne, hladne oči sjajile su se, obasjane plamenom svijeće koja je lebdjela u blizini. Prsa su joj se neravnomjerno izdizala i spuštala. S blijedim licem kakvog je imala, izgledala je poput slabašnog odjeka nečeg jedva živog, no na neki je zapanjujući način bila lijepa. Ispod očiju nazirali su se tamnoljubičasti podočnjaci. Kosa joj je beživotno padala do polovice leđa, blago se kovrčajući.
Još sam nekoliko trenutaka promatrala svoj ispijeni odraz u zrcalu, iznova ulazeći u okršaje s novom navalom pitanja.
Što se dogodilo? Zašto baš tada?
To je samo obična kiša koja pada u ime jeseni.
Trebala sam samo prijeći preko toga, no upravo je taj događaj bio jedna od onih stvari kod kojih što se više trudite, to one upornije odzvanjaju umom poput neugodnog podsjetnika koji nalaže da ih ne smijete zaboraviti
Umila sam lice hladnom vodom, oprala zube, i opet se zaputila u spavaonicu. Naomi je, čim me ugledala nastavila s podrugljivim komentarima, očito si stvorivši viziju da ju slušam. Krajičkom oka spazila sam da su još budne samo Naomi i Nicole. Nicole se presvlačila, naprosto se poput mene, isključivši iz Naominih zadirkivanja. Uvukla sam se u udobni krevet, okrenuvši se od nje. S velikim naporom sam se dovela do stanja u kojem gotovo ništa nisam ni osjetila ni mislila, no jedino što je ostalo prisutno bio je strah, nad nadolazećim snovima o kišovitoj noći.

01.09.2009. u 18:53 |

ostavi trag… (18) | printaj. | x | ^

Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.