nemam ime. samo čičak

utorak, 29.08.2006.

jednom ću napisati priču. pravu priču.
onu koja je veća od misli, veća od riječi.

a sada?
sanjam kišne kapi što dodiruju prozor kuhinje.
sanjam pogled u nebo i sitne kuglice što se kotrljaju po drvenu stolu.
ujutro ustajem, pijem kavu.
nesvjesna svojih koraka i pokreta rukama. nesvjesna rumenih obraza jezivih lutaka na crno-bijelom plakatu.
kiša i dalje pada.
tišina upija šum starog hladnjaka.
palim radio. zatvaram vrata.
sada više nema vjetra, nema šuma. samo ista pjesma. žao mi je, ne mogu se sjetiti riječi.
netko dolazi.
ne primjećujem, nisam svjesna. pusti me, nisam ovdje. odmahujem glavom i spuštam pogled ne stare novine. prije koliko godina je to bilo?
dodirujem listove prstima koji upijaju crnu tintu. više se ne zaustavljam.
još nisam budna. ne razmišljam.


šalica je presjekla zrak. dotakla je pod. sitni komadići. krhotine.
sada sam budna.
gotovo je.

nedjelja, 20.08.2006.

wauhaua!! završila sam sa čitanjem knjige koju sam spomenula u prošlom postu. i sad pomalo izlazim iz ekstaze i nekakve okrutne faze u kojoj sam se nalazila zadnjih dana.

oprosti ferdo, ipak mi fališ.


sada se klizeći vraćam loliti i malenim kamenčićima.
jučer mi se učinilo da sam izgubila perlice. ipak su još uvijek tu. sad mogu nastaviti biti dijete. bilo bi glupo da sam baš jučer morala odrasti.
ljeto se nastavlja. weeee, još možemo tapkati.
ipak nisam pukla 8)

nađoh jedan tekst, evo ga tu je...


Polomljeni prozor u novi svijet zatvara svoje obzore.
Dodirom mi reci jesam li to zaslužila.
Možda je sebičnost ostala zakopana u davnom zaboravu između dvije svjeće našeg čekanja. Tapkanje prstima po trbuhu morske pjene. Začuđeni rumeni obrazi na krivotvorini skupocjene slike.
Možda me ipak nešto čini sretnom. Ali neću ti priznati.
Šapni mi glasnim šapatom drevnu priču. Krupne oči djeteta upijaju okolinu. Istinski samo prvi put samo jednom.
Poznajem tu glazbu. Utonula je u pore moje kože. I sada dišemo kao jedno.
Opet sam lutala zabranjenim ulicama sivoga grada. Tražila sam svoj pogled u očima bezumnih pijanaca, zanesenih kurvi i oholih klošara.
Našla sam ga. U otvorenim, praznim očima mrtve djevojke. U njenim suzama što su se klizeći niz obraze upijale u plavo-zelenu kožu.
Sada sam ipak ostala slijepa. Možda je teško vidjeti kada zapravo voliš. Toliko je pustih osjećaja zakopalo moje iluzije. A dijete u meni se guši. Vrištalo bi. Ali previše boli.
Šapni mi glasnim šapatom. Dodirom mi reci jesam li to zaslužila.
Znam da jesam.
Možda smo nekoć bili prepuni nevinih misli. Prokleti zaborav guta trenutke u kojima smo dijelili isti zanos i divljenje prema vjetru.
Mjesečina više ne obasjava čiste ruke.
Tko zna, možda sam i zaplakala kada si me prvi put ubio. Samo prvi put. Sve ostalo leži pod maskom ravnodušja.
Razbio si sve okvire i uništio sva zrcala oprosta.
Dodirom mi reci jesam li to zaslužila.
Ispraznost je vrlina. Ne u mom svijetu. Previše je snova o skrivenim krajolicima tuđeg života. Nema tu crno-bijelih slika. Nema prezira. Nema mržnje.
Samo ljubav. Skrivena u beskraju mojih tamnih iluzija.
Šapni mi glasnim šapatom. Dodirom mi reci jesam li to zaslužila.

četvrtak, 17.08.2006.

...Moram reći da sam se osjećala poprilično zadovoljno nakon kupnje novog hrčka. Ovaj put se zove Fric. Naravno da neće opet biti Ferdo, jer nazvati sadašnjeg kućnog ljubimca jednako kao onog koji je uginuo prije 4 mjeseca je bolesno. Još uvijek tvrdim da je Ferdo uginuo na moj rođendan, makar je moguće da se to dogodilo i dan poslije. No, zapravo to meni nije ni važno. Još se sjećam kako mi se gadio zadnjih par dana kada mu je tumor prerastao veličinu glave. Pošto sam sebe nije čistio, ja mu nisam čistila kavez. Samo zamislite taj smrad. Uložila sam dosta energije kako bi uspješno ignorirala ostale stanare koji su se neprestano žalili što ga ne čistim. Pa ako su tako osjetljivi mogli su ga sami očistit. Naravno, to bi zahtjevalo da ga uzmu u ruke i izvade iz kaveza. Tako da ga nitko nije čistio. Čulo se čak i par ideja o skraćivanju muka, tkz. eutaniziranje s nekom supstancijom u glolemoj šprici. Ali to su bile i ostale samo ideje. Na kraju je uginuo sam u smrdljivom kavezu. A ni tada ga nisam dirala. Čula sam kako su ga zakopali u neku rupu kraj jezera. Možda je to laž, no meni je dovoljna....


...i da, ponovno spavam na trbuhu...
...i uskoro ću do kraja pročitati ako jedne zimske noći neki putnik...

...i još sam mala...
...i još sam dijete...

<	kolovoz, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv