evo i mene nakon nekoliko dana izbivanja... trenutno sam zauzeta štrebanjem... sutra pišem ispit kod bakača, pa... eto
napokon nešto zanimljivo... idući tjedan počinjemo snimati emisiju za maturante... jedva čekam!!! imam taaaaako dobru ideju po kojoj ćemo snimati... jej
eto, dečki iz mog razreda su ispali iz nogometnog natjecanja... šteta! no, šta je tu je...
ušla sam ponovno u ono raspoloženje u kojem pišem svakakve gluposti... ne samo ovdje... pa evo da objavim jednu svoju pjesmicu... nije baš najnovija, no poslužit će... :)
(nema naslova)
Iz mraka se čuju koraci
kako jednoliko odjekuju,
usklađeni poput
starinskog sata.
Pored zatvorenih vrata,
u tamnom kutu sobe straha,
širom otvorenih očiju
gledam u sve... i u ništa.
Osjećam kako mi strah
ulazi u svaki dio tijela
i polako me guši
... a gušeći me ubija.
Zar da zatvorim oči
i pobjegnem od svega...
od hladnog života i
ovog prozirnog svijeta.
Tad začu se smijeh u daljini
i trak svijetlosti zasja,
nestane zvuk koraka
i razbiju se kazaljke sata.
No, san je bio jači
i oči se naglo sklope,
klonula je teška glava
i ruka je na tlo pala.
I smijeh je postao plač,
a svjetlost sjajna nesta,
jer smrt je tuda prošla
i život s njom presta.
I sad tama u tišini čeka,
a nikoga ovdje nema,
tek pokoji korak
što kroz gustu maglu šeta.