još jedna večer koju provodim pred računalom... polako mi surfanje i pisanje postova postaje navika:)
umorna sam. no, ne spava mi se. zanam da baš i nije logično, no u ovom prokletom svijetu zapravo nitko i ne mari za logiku. zapravo, ne mare za ništa... čak ni za sebe. ponekad se pitam što se događa u glavama ljudi koji su izgubili želju za životom. koja je granica izdržljivosti i koliko zapravo život mora biti težak da pomisle na samoubojstvo...
a, i ja sam počela bez veze filozofirati. toliko problema mi je na pameti da jednostavno ne znam što ću sama sa sobom... do prije nekoliko tjedana, mislila sam da su mi ljubavni problemi najveći. no, sada znam da sam se grdno prevarila... sve se raspada! SVE!!! ja se raspadam... imam osjećaj da sam poput balona koji će svake sekunde eksplodirati i nestati u sitnim komadićima...
a ponekad se čini da je sve ok. čini se da nije sve tako crno i da će se sve srediti i sjesti na svoje mjesto. nadam se... ipak, kažu da nada zadnja umire...