|
Geopolitički odnosi
Nezavisna Država Hrvatska nastala je odmah nakon okupacije Kraljevine Jugoslavije od strane sila osovine, i kao tvorevina nije bila jedinstvena jer su takve države nicale na svim teritorijima okupiranim od strane nacističke Njemačke i njezinih saveznica: Slovačka, Ukrajina, Bjelorusija, Litva, Estonija, Francuska... NDH je bila okružena članicama sila osovine: Mađarskom, Italijom te marionetskim državama na području Srbije, Crne Gore i Slovenije. Iako je NDH postala članicom sile osovine, odmah nakon proglašenja nastala su prekrajanja njezinog teritorija: prvo od strane Italije, a potom Mađarske. Osim toga, Italija je aktivno pomagala četničkom pokretu na područuju NDH, te vršila teror i nasilnu asimilaciju na teritoriju koji joj je prepušten Rimskim ugovorom.
Iako je NDH imala u svom nazivu pridjev nezavisna, ona nikad nikad nije bila potpuno nezavisna i samostalna u donošenju pojedinih odluka. Kada su SAD ušle u 2. svjetski rat nakon napada Japana na Pearl Harbour, NDH je objavila rat SAD zajedno s ostalim članicama osovine. Od diplomatskih odnosa i misija, NDH je imala diplomatske odnose sa Vatikanom, Švicarskom, članicama sile osovine, a od izvaneuropskih država NDH je bila u diplomatskim odnosima sa sljedećim azijskim zemljama: Manđukuom, Japanom, Tajlandom i Nankingom.
[uredi]
Stvaranje
[uredi]
Proglašenje
Nakon osovinskog napada na Kraljevinu Jugoslaviju,i nakon njenog brzog raspada,niknula je Nezavisna Država Hrvatska.Rano ujutro 10.travnja 1941. njemačka je vojska bez otpora ušla u Zagreb.Tog istog dana bivši austrougarski pukovnik Slavko Kvaternik na zagrebačkom radiju je proglasio stvaranje NDH,bez znanja Ante Pavelića,ustaškog poglavnika.
[uredi]
Zemljopisno područje
NDH je zauzimala područje prijašnje Banovine Hrvatske i cijelu Vrbasku banovinu, a granica na istoku sa Srbijom bila je rijeka Drina. U današnjim okvirima NDH je zauzimala područje Republike Hrvatske (osim Istre, Rijeke, Zadra, otoka Krka, Cresa, Lošinja, Lastova i Visa koji su prije bili odcijepljeni od Kraljevine Jugoslavije), cijeli teritorij Bosne i Hercegovine, Srijem i Zemun. Teritorij NDH nakon proglašenja bio je prekrojen nekoliko puta, i to od saveznika sila osovine od kojih je najambicijoznija i najzahtjevnija bila Italija.
Zemljopisna karta NDH[uredi]
Prekrajanje od strane Sila osovine
Rimskim ugovorom 18. svibnja 1941. NDH je ustupila Italiji veći dio Dalmacije sa gradovima, dok je NDH dobila izlaz na more u bivšim kotarevima Novi, Senj, Crikvenica, te općinama Karlobag i Kraljevica (u podvelebitskom primorju) i na području od Omiša do Dubrovnika. U sklopu NDH ostali su otoci Brač, Hvar, Pag, Šipan, Šćedro, Maon, Lokrum, Lopud, Koločep. Prekrajanje karte izvršila je i Mađarska svojevoljno pripojivši Međimurje 10. srpnja 1941.godine.
Istočni dio Srijema je nominalno bio dijelom NDH, ali je iz vlastitih sigurnosnih i strateških razloga Treći Reich ga držao pod svojim nadzorom, odnosno bio je pod njemačkom upravom (Ostsyrmien).
[uredi]
Ekonomija
[uredi]
Novac, novčana politika i tečaj
Kroz područje NDH za naplaćivanje roba i usluga koristile su se sljedeće valute:
dinari koji su preostali iz Kraljevine Jugoslavije (sve do 1942)
talijanske lire (sve do pada Italije 1943.)
njemačka reichsmarka
kuna
Novčanice (kune) u opticaju:
0,50 banica, 1 i 2 kn (25. rujna 1942.)
10 kn (30. kolovoza 1941.)
50, 100, 500 i 1000 kn (26. svibnja 1941.)
5000 kn (15. srpnja 1943.)
1000 i 5000 kn (1. rujna 1943.)
Novčanice (kune) koje zbog ratnih okolnosti nisu izdane, a u potpunosti su bile izrađene:
100 i 500 kn (1. rujna 1943.)
20 i 50 kn (15. siječnja 1944.)
Novčanice u izradi:
10000 kn (samo nacrti) (1. rujna 1943.)
Korištenjem dinara preostalih iz Kraljevine Jugoslavije nanijele su mnoge štete na početku, jer zbog poroznosti granice prema Srbiji nije bilo moguće nadzirati veličinu emisije novca.
Tečaj kune 1941-45. u odnosu na njemačku RM (Reichsmarku) bio je fiksan i to 20 Kn za 1 RM (1 USD = 2,50 RM ili 50 Kn. Od jeseni 1942. za doznake iz svijeta građanima i vojnicima na službi u Wehrmachtu primjenjivan tečaj 40 kn = 1 RM, od proljeća 1943. 60 kn = 1 RM, od jeseni 1944. do 8.5.1945. 120 kn = 1 RM.
[uredi]
Prosječne cijene robe i usluga
Prosječne cijene dnevnog tiska:
1941. 2 din (od 26.7.1941. 2 kn)
1942. 2 kn
1943. 3 kn
1944. 10 kn
1945. 30 kn (na dan 8.5.1945. 100 kn)
Cijene živežnih namirnica:
svibanj 1941. 1 kg svježe slanine 32 dinara
[uredi]
Ustroj države
Područje NDH je obuhvatilo središnju Hrvatsku i Slavoniju i umanjenu Dalmaciju,te Bosnu i Hercegovinu.No,tako ustrojena NDH je činila jednu krnju geopolitičku cjelinu,bez pet najvažnijih luka i gradova na Jadranu(Pula,Rijeka,Split,Zadar i Šibenik).Nova se država vratila povijesnoj hrvatskoj podjeli na županije,tadašnje "velike župe".U NDH su postojale 22 velike župe s oko 150 kotareva i oko tisuću malih općina.Glavni grad Zagreb je bio zasebna upravna jedinica.Ta nova podjela išla je da razbije povijesni prostor BIH,pa su npr.velike župe Livac i Zapolje(Nova Gradiška),Posavlje(Brod),Dubrava(Dubrovnik)i dr. osim hrvatskih imale i bosanske,odnosno hercegovačke kotare.
[uredi]
Ustav
Za opširniji članak o ustavu NDH pogledajte članak Ustav NDH.
[uredi]
Politika i povijest
NDH je proglasio preko zagrebačkoga radija pukovnik Slavko Kvaternik u ime Ante Pavelića, poglavnika ustaškoga pokreta 10. IV. 1941. poslijepodne, kratko vrijeme prije ulaska njemačke vojske u Zagreb. Hrvatski narod posvuda je isprva s oduševljenjem prihvatio samu obnovu hrvatske države i spontano sudjelovao u razoružanju srpske vojske i uspostavi nove hrvatske vlasti. Najvažniju ulogu odigrale su građanska i seljačka zaštita te predstavnici HSS-a, pored povjerenika Ustaškog pokreta i organiziranih ustaša. U jutarnjim satima 15. travnja 1941. stigao je u Zagreb Ante Pavelić s oko 200 ustaša povratnika. Navečer 16. travnja 1941. imenovao je prvu hrvatsku vladu u kojoj je bio i ministar predsjednik (premijer) i ministar vanjskih poslova. Vlada bijaše glavnom ustanovom izvršne vlasti, iako su sve bitne odluke u unutarnjoj i vanjskoj politici bile u rukama Poglavnika Pavelića. Ubrzo nakon uspostavljanja vlasti dolazi i do prvih razočaranja. NDH je bila jednostranačka, diktatorska država; Sve su stranke bile zabranjene osim Ustaškog pokreta na čelu s poglavnikom dr. Antom Pavelićem, koji ujedno bijaše i poglavarom države.
Prva je zadaća vlade bila uspostava državnih ustanova i označavanje hrvatskih granica. Prvi ugovor o granici bio je potpisan s Njemačkom početkom svibnja 1941. i označio je hrvatsko-štajersku granicu kao granicu hrvatske države. Sudbonosni su bili hrvatsko-talijanski granični pregovori, koje je s hrvatske strane, kao jedini pregovarač, vodio Ante Pavelić. Potpisom Rimskog ugovora 18. svibnja 1941. uspostavljena je hrvatsko-talijanska granica, tako da je uz Istru, od Hrvatske otkinut veći dio Dalmacije te djelomično Hrvatsko primorje i Gorski kotar. Granica prema Srbiji označena je hrvatskim zakonom u lipnju 1941. crtom stare granice izmedu Austro-Ugarske i Srbije. Granica između Hrvatske i Crne Gore uspostavljena je talijansko-hrvatskim ugovorom i podudarala se sa starom austrougarsko-crnogorskom granicom. Granica izmedu Hrvatske i Mađarske nije bila riješena ugovorom, jer se Hrvatska nije htjela odreći Međimurja, koje je ostalo pod mađarskom okupacijom sve do kraja rata.
[uredi]
Unutarnja politika
Unutarnja politika, koju je vodio Poglavnik, bila je sudbonosna za opstanak države. Nakon zatvaranja Vlatka Mačeka, ustaška vlast nije mogla uspostaviti suradnju s HSS-om, dok su represivni postupci vlasti izazivali i osudu Crkve. Srpska narodna manjina stavljena je izvan zakona, iako je priličan broj uglednih Srba nudio suradnju novoj hrvatskoj vlasti. Politika terora (maltretiranja, progoni, masovna ubojstva, rasni zakoni) otjerala je u šumu velik broj Srba, koji su u početku djelomično nastupali kao «ustanici» i četnici, da bi poslije prihvatili vodstvo KP. Stanovita promjena odnosa prema Srbima u Hrvatskoj i BiH nastupila je u proljeće 1942. osnutkom Hrvatske pravoslavne crkve. Progoni Židova bili su uvjetovani hrvatsko-njemačkim savezništvom. Rasni zakoni proglašeni su odmah nakon nastanka NDH, a Pavelić ih je ukinuo tek uoči sloma države, početkom svibnja 1945. Po tim su zakonima, osim Srba i Židova, žestoko proganjani Romi-Cigani, dok su hrvatski i inonacionalni komunisti podvrgnuti represijama zbog ideoloških i političkih razloga. Pored regularne vojske koja se popunjavala pozivima na službu (Domobranstvo), postojala je dobrovoljačka Ustaška vojnica, te dijelom dobrovoljački i dijelom unovačeni Poglavnikovi tjelesni zdrugovi (PTZ).
[uredi]
Vanjska politika
Ante Pavelić i HitlerHrvatska vanjska politika vođena je u okviru njemačke i talijanske vanjske politike, te je i međunarodno priznanje Hrvatske ostalo u tim okvirima; rezervirano je bilo i držanje Svete Stolice. U četničkim pobunama talijanska vojska, iako službena hrvatska saveznica, pomagala je četnike. Nijemci nisu imali namjeru vojnički se angažirati u Hrvatskoj, jer su sve svoje snage namjeravali upotrijebiti protiv SSSR-a. Nemiri u Hrvatskoj (osobito aktivnost partizana) imali su za posljedicu sve veću njemačku nazočnost i, konačno, potkraj 1942., stavljanje hrvatske vojske pod njemačko vojno zapovjedništvo u svim ratnim pothvatima u Hrvatskoj. Prelazak Italije na stranu saveznika 8. rujna 1943. temeljito je promijenio situaciju. Partizani su se domogli velike količine talijanskoga oružja i uz englesku vojnu pomoć, počevši od svibnja 1943., vojnički su znatno ojačali. Širilo se uvjerenje da će Njemačka izgubiti rat te da radi očuvanja hrvatske države treba prijeći na savezničku stranu. Državni poglavar Pavelić sudjelovao je u tom planu (inače poznatom kao akcija Lorković-Vokić), ali kad mu je postalo jasno da će morati sići s vlasti, zatvorio je Lorkovića, Vokića i njihove suradnike i dao ih smaknuti potkraj travnja 1945. Sovjeti su od rujna 1944., do veljače 1945. održavali dodire s Pavelićem, u kojima je Staljin predlagao priznanje hrvatske države uz uvjete slobodnog prolaza sovjetske vojske na Jadran i slobodu rada KPH, ali i tu je sovjetsku ponudu Pavelić konačno odbio. NDH na čelu s Pavelićem ustrajala je na njemačkoj strani do kraja rata. Hrvatsku vojsku prisilili su engleski vojni predstavnici da položi oružje i preda se Jugoslavenskoj armiji 15. svibnja 1945. u Bleiburgu. Tada više nije postojalo ni hrvatsko vrhovništvo- budući da se Pavelić, prešavši austrijsku granicu 8. svibnja 1945. navečer, dao u bijeg- a ni vlada koja je prestala funkcionirati poslije napuštanja Zagreba 6. svibnja 1945.
[uredi]
Političari
Ante Pavelić
Slavko Kvaternik
Mirko Puk
Andrija Artuković
Ivan Petrić
Lovro Šušić
Mile Budak
Ivica Frković
Jozo Dumandžić
Milovan Žanić
Osman Kulenović
Džafer beg Kulenović
Ante Vokić
Mladen Lorković
[uredi]
Administracija
[uredi]
Sudstvo
[uredi]
Redarstvo
[uredi]
Vojska
10. travnja 1941 objavljen je Zakon o osnutku vojske i mornarice Države Hrvatske i do prve sjednice vlade 16. travnja službeni naziv bio je Vojska Države Hrvatske. Na sjednici nova vojska nazvana je Hrvatsko domobranstvo koja se dijelila na Kopnene snage (ubrzo preimenovane u Kopenena vojska), Mornarica i Zračne snage.
[uredi]
Ustroj
[uredi]
Hrvatsko domobranstvo
Vojskovođa Slavko Kvaternik postao je prvi zapovjednik i ministar Hrvatskog domobranstva.
[uredi]
Kopnena vojska
Prvi zapovjednik kopnenih snaga 16. travnja 1941 postao je general pješaštva Slavko Stanzer. Do listopada 1941 ustrojeno je 15 pješačkih pukovnija, jedna konjička pukovnija te 10 topničkih odjela u pet divizijskih područja.
Više o kopnenoj vojsci NDH možete pročitati na stranicama: Kopnena vojska NDH i Tenkovi NDH
[uredi]
Mornarica
Prema Rimskim ugovorima NDH je morala izjaviti da nema namjeru držati ratnu mornaricu. Tek 15. kolovoza 1944 NDH je dobila prve brodove od Nijemaca u Trstu.
[uredi]
Zrakoplovstvo
Zrakoplovstvo NDH osnovano je 19. travnja 1941., imenovanjem Vladimira Krena za zapovjednikom Odjela zračnih snaga. Tijekom lipnja 1941. sa Nijemcima je postignut dogovor o osnivanju stalnih zrakoplovnih luka i preuzimanju zarobljenih zrakoplova od bivše Kraljevine Jugoslavije. Kao rezultat tog dogovora Zrakoplovstvo NDH osnovalo je dvije zračne luke: Zagreb i Sarajevo. U njegovu sastavu bili su zrakoplovi Potez XXV, Breguet XIX, Fizir FP.2, Avia-Fokker F.39, Savoia-Marchetti S.79. Prva borbena djelovanja Zrakoplovstvo NDH obavilo je 27. lipnja 1941. Zbog raznolikosti zrakoplova postojali su mnogi problemi oko održavanja i nabave dijelova.
Tijekom 1942. zrakoplovstvo je imalo 4 operativne skupine sa 12 jata (eskadrila), te dva legionarska jata na istočnom bojištu.
Više o ovoj temi u članku: Zrakoplovstvo NDH
[uredi]
Ustaška vojnica
Svoje korijene UV ima u Ustaškoj vojsci koju je Ante Pavelić stvorio u emigraciji u Italiji od 1933. do 1937. godine. Naredbu o utemeljenju UV poglavnik Ante Pavelić izdao je 10. svibnja 1941. i do kraja 1941. ustrojeno je 12 djelatnih bojni. Početkom 1942. bojne su grupirane u djelatne stajaće sdrugove.
- Ustaška vojnica
[uredi]
Ustaške redarstvene i obavještajne službe
Ustaška Nadzorna Služba - obavještajna i kontraobavještajna organizacija nastala spajanjem Ustaške obavještajne službe i Ureda za sabirne logore 16 kolovoza 1941.
[uredi]
Vojnica Njemačke narodne skupine - Einsatzstaffel
[uredi]
Ustaški časnici
Jure Francetić
Maks Luburić
Rafael Boban
Dinko Šakić
Božidar Kavran
Ivan Ico Kirin
Ivica Matković
Ljubo Miloš
Ante Moškov
Juraj Juco Rukavina
Tomislav Sertić
Vjekoslav Servetzy
Vjekoslav Vrančić
Antun Vrban
Dido Kvaternik
Josip Tomljanović-Zmaj od Bosne
Franjo Šimić
Buna Bonić
Jure Bobinac
Zdenko Begić
general Gregorić
general Antun Nardelli
general Salih Alikadić
general Junuz Ajanović
general Muharem Hromić
zapovjednik Bećir Lokmić- Crna legija
Muhamed Hadžiefendić
Nešad Topčić
Ibrahim Pjanić
zapovjednik Mehmed Riđanović
pukovnik-muftija Akif Handžić - Poglavnikova garda
[uredi]
Hrvatske oružane snage
Ujedinjenjem Domobranstva i Ustaške vojnice u drugoj polovici 1944. nastaju Hrvatske oružane snage - HOS.
[uredi]
Ustaška vojnica
Protivno tvrdnji današnjih povjesničara iz BiH nisu samo Hrvati činili oružanu silu NDH. Oko 30% ljudstva Ustaške vojnice činili su ljudi islamske vjeroispovijedi - prethodeća generacija današnjim Bošnjacima. Novačenje u tu paramilitarnu organizaciju vršilo se prvenstveno na dobrovljnom pristupanju. Muslimani su imali i svoje vjerske službenika od kojih je jedan bio u činu muftije-pukovnika u najelitnijoj postrojbi Ustaške vojnice - Poglavnikovoj gardi, a najmanje trojica Bošnjaka dosegla su čin ustaškog generala.
[uredi]
Legionari
Na istočnom bojištu djelovale su dvije borbene skupine hrvatske legionarske vojske i to:
Hrvatska legija Staljingrad
Hrvatska legija Don
- Hrvatsko Zrakoplovstvo u sluzbi na Istocnoj fronti]
[uredi]
Koncentracijski logori
Danica kraj Koprivnice
Đakovo
Gospić
u samom Gospiću
Jadovno
Jasenovac I-IV
Stara Gradiška (Jasenovac V)
Jastrebarsko
Kerestinec
Krušćica kraj Viteza
Lepoglava
Loborgrad u Zagorju
Pag
Tenja kraj Osijeka
Brojevi zatvorenika
između 50 000 (najmanja procjena) i 90 000 (najviša) u Jasenovcu
oko 35 000 u Gospiću
oko 8 500 na Pagu
oko 3 000 u Đakovu
1 018 u Jastrebarsku
oko 1 000 u Lepoglavi
[uredi]
Nestanak
[uredi]
Utjecaj
Glavne točke:
Veoma je dobar prikaz razdoblja NDH dan na vanjskoj poveznici, autor koje je akademik Dušan Bilandžić. Iako dio teksta obuhvaća i zbivanja koja su teritorijalno izvan dosega NDH (npr. uspon i pad ustanka u Srbiji i Crnoj Gori, zakučasta natezanja međunarodne diplomacije itd.), a neke su nijanse u ocjenama obojene pristranošću zbog auktorovoga sudjelovanja u komunističkom partizanskom pokretu - velika je većina Bilandžićevih raščlana dobro argumentirana.
NDH je bila praktički marionetska država tijekom cijeloga postojanja. Golema većina hrvatskoga naroda oduševljeno je dočekala slom mrske Jugoslavije, no, to nema veze s nacističkim ili fašističkim ideologijama. Zbog rasističke i terorističke politike režima, uskoro je uslijedilo otriježnjenje, te su se Hrvati razdijelili na većinu koja je pasivno čekala razvoj događaja (dobar je primjer Bilandžićeve analiza izostajanja masovnoga ustanka poslije pada Italije), te na manjinu koja je podupirala NDH ili partizanski pokret.
Politizacija brojem žrtava, a posebno srpskim stradalnicima u koncentracijskom logoru Jasenovac, imala je i ima središnju ulogu u novodobnoj velikosrpskoj ideologiji, kao emocionalni fitilj za podjarivanje lokalnoga srpskoga pučanstva u Hrvatskoj i BiH, a s ciljem prekrajanja granica i pripajanja dijelova tih država Srbiji.
[uredi]
Literatura
Fikreta Jelić-Butić: Ustaše i NDH, Globus, Zagreb 1977
Bogdan Krizman: Ante Pavelić i ustaše, Globus, Zagreb 1986
Bogdan Krizman: Pavelić između Hitlera i Mussolinija, Globus, Zagreb 1983
Bogdan Krizman: Ustaše i 3. Reich, 1-2, Globus, Zagreb 1983
Zdravko Dizdar-Mihael Sobolevski: Prešućivani četnički zločini u Hrvatskoj i u BiH, Dom i svijet, Zagreb 1999
Fikreta Jelić-Butić: Četnici u Hrvatskoj 1941-1945, Globus, Zagreb 1986
Nada Kisić-Kolanović: NDH i Italija. Političke veze i diplomatski odnosi, Zagreb 2001.
Hrvoje Matković: Povijest NHD, P.I.P., Zagreb 2002
Jure Krišto: Katolička crkva i NDH, Dom i svijet, Zagreb 1998
Leksikon: Tko je tko u NDH, Minerva, Zagreb,1997
Christoph Dolbeau: Les Forces armées croates 1941-1945, Lion 2002
|
