Hvala višku inspiracije. U mom gradu je glupo voziti skejt.

Hladan povjetarac puhao je u Londonu. To i nije bilo tako čudno s obzirom da je bilo tri ujutro. Svi su spavali. Niti jedno svijetlo u našoj četvrti nije bilo upaljeno. Djeca su se spavala zbog škole sutra, prvog dana, a roditelji-odrasli zbog posla. Bila je nedjelja, ponedjeljak. Ja nisam mogla spavati. Nisam ni morala. Ja nisam imala sutra školu. Moji roditelji nisu sutra radili. Sve je u našem svijetu bilo drukčije. U svijetu magije. Ja sam u školu kretala tek u 11 ujutro danas a moji roditelji bili su glavni vidari u Svetom Mungu koji rade svaki dan od 10 do 21-og sata.

Sjedila sam na terasi. U rukama sam čvrsto držala šalicu čaja od šumskog voća. Gledala sam u Temzu, u rijeku koja je protjecala Londonom. Od nas je bila udaljena nekoliko kilometara ali se svejedno vidjela s balkona. Kad smo se ovamo doselili mrzila sam biti ovdje. Uglavnom bih bila u Svetom Mungu s mamom ili se družila s bezjačkim prijateljima. Bili smo dobri glumci. Mama je znala odlično glumiti normalnu kućanicu a tata je bio doktor kojeg nikad nije bilo doma. Neki bi se ljutili na našu glumu, ali bezjaci nipošto nisu smjeli znati za naš svijet. Ni pod koju cijenu!

A onda sam krenula u Hogwarts s jedanaest godina. Sjećam se pjesme Anywhere koja mi je svirala u ušima. Kad sam se ukrcala u tu lokomotivu znala sam da ću tri mjeseca morati biti u Hogwartsu. Bit ću čudak, nema priče o tome. Da... Makar sam to tada mislila znajući za iskustvo s bivšim prijateljima. Ja sam tada bila cura koja je jedina s 11 godina slušala Ramonese, i znala tko su oni. Jedina cura koja je nosila starke i marte. Jedina... I rijetki su me razumijevali. Ali, sve se promijenilo u tom čudnovatom Hogwartsu.
Daisy je znala tko su Ramonesi, znala je tko su Evanescence, znala je sve što sam ja znala. I sprijateljile smo se. Ali nemojte pomisliti da je sve bilo tako savršeno. Jer nije bilo savršeno. Baš ništa u vezi s mojim životom nije bilo savršeno...
Bila je to treća godina. Obje smo bile veoma zgodne, veoma pametne i mnogo toga veoma u dobrom smislu. Te godine u školu je došao Damien Parkinson. Četvrtaš. Stariji brat Pansy Parkinson. I mnogo zgodniji brat Pansy Parkinson. Činilo se da sam mu se svidjela. I prohodali smo čudnim spletom okolnosti. Što reći? Voljela sam ga, i on je volio mene. Da sam bar znala da ga i Daisy voli... Ništa se od ovog ne bi dogodilo...
Otišla sam za vikend iz Hogwartsa i u ponedjeljak, kad sam se vratila, Daisy je prestala razgovarati sa mnom a Damien je htio da prekinemo. Bila sam zbunjena, jadna i tužna. Nitko nije ništa govorio. Prošlo je možda tjedan dana i čula sam za sve. Čula sam od Pansy Parkinson. Od nje stvarno nisam to trebala čuti, ali ona mi je to rekla. Ona, ne moja najbolja prijateljica Daisy. No, bila je to jednostavna rečenica. Možda se ne bih toliko uzrujala da mi je to Daisy rekla. "Prevario te s njom." Nisam znala što da kažem. Jednostavno nisam ništa željela reći. Samo sam željela da mi suze teku niz lice a s njima i sve muke. Željela sam i biti mirna, ali sam željela i uništiti Daisy, uništiti i Damiena. Uništiti ih kao što su oni i moju sreću. Ali, ne... Učinila sam nešto mnogo bolnije. Bolnije, smrtonosnije.

Prošlo je nekoliko mjeseci. Zapravo, bio je to prvi dan nakon zimskih praznika. Damien je otišao. Shvatio je da ovo nije bilo pravo mjesto za njega. A Daisy je ostala sama. Bez mene, bez ikakvih drugih prijatelja. Malene pahulje snijega tog su dana tvorile kolute snijega koji su se pretvarali u oluju. Svi smo jurili na predavanja. Ja sam hodala uz zidove. Tim putem bila sam najsigurnija.
"Hej, Eowyn!"
Okrenula sam se. Prema meni je žurila Daisy. Njena crvena kosa, tamno crvena kosa, poskakivala joj je na leđima a plave oči nisu imale nikakav izraz. Usta su joj bila izvijena u smiješak.
Nakon nekoliko sekundi, zaustavila se ispred mene. Ispričala mi se i sve mi objasnila. Na trenutak se činilo kao da neki dio mene želi pomirenje. Ali onda sam se sjetila. Nije toliko boljelo to da me Damien prevario. Boljela je njena prevara, njena šutnja. I onda sam izgovorila nešto što nikada nisam trebala. Vjerojatno nikada.
"Daisy, više te nikada ne želim vidjeti."
I otišla sam s tim riječima koje su još letjele u zraku. Daisy se nije micala. Suze su joj samo tiho klizile niz lice. Izgledala je baš poput mene. Ali, zaslužila je to.
Ili sam makar to mislila...

Tog dana profesor Flitwick došao je u našu spavaonicu. Bio je veoma tužan. I sve mi je rekao ne kriveći me za ništa, niti jednu sekundu. Daisy je bila mrtva. Smrznuta u snijegu. Rekli su da ja nisam kriva. Da nije razmišljala kad je izašla na snijeg. Baš nitko me nije krivio za to. Svi su suosjećali sa mnom. A to je, vjerujte mi bilo mnogo gore nego da viču na mene i krive me.

A sutra ću opet prolaziti tim hodnikom. One riječi možda će još uvijek letjeti u zraku. One se ne zaboravljaju...