nedjelja, 20.07.2008.

If I Could Break Away.

Sjela sam u Volkswagen Bubu bez daljnjih pitanja, očekujući nešto spektakularno. Upalila sam radio te postavljala pitanja igrajući jednu od brojnih igara moje mašte, dok mi se Johnny smijao.
Vožnja je bila poprilično kratka, ubrzo smo se zaustavili ispred neke prilično velike šume okruženi mnogobrojnim parovima koji su se u svojim autima ljubakali, drpali i radili ne znam što sve ne.
- OK, ovo je malo nastrano, Johnny... – rekla sam gadljivo i refleksno se odmaknula od Johnnya..
- Bez brige, nisam te tu doveo. Hajde. – poručio mi je i sa smiješkom izašao iz auta.
Krenuli smo dalje pješice, po malom utabanom puteljku kroz šumu. Tajnovitost i polutama u šumi me obuzela. Čarobni mir je vladao šumom. Jonhathan je skinuo svoj gornji dio trenirke pa primjetih da na sebi ima bijelu, zapravo pomalo i sivu, majicu, mrvicu uprljanu.
- U tome misliš na tulum? – pitala sam.
- Roba mi je u prtljažniku, bez brige. Evo nas... – rekao je kada smo stigli.
Ne, to nije bilo niti blizu spektakularnoga. Ispred mene se nalazio mali košarkaški teren, sa dvije strane okružen šumom, a s druge dvije starim otrcanim tribinama s kojih se ljuštila zelena boja.
Nasuprot nama sjedili su ovim redom: Benjamin, Aliana, Edward te nekolicina momaka; svi odreda u trenirkama, osim naravno Aliane koja je bila u trapericama te nekoj majici/tunici u kričavo zelenoj boji, tako da se na tribinama gotovo nije ni primjećivala..
Nakon kraćeg upoznavanja, Benjamin, Edward, Johnny te ostatak dečkiju krenuli su... da, igrati košarku, što me nije začudilo, pošto smo se nalazili na košarkaškom terenu, ali me nije baš ni oduševilo.
Edward je ustao i dodao mi moje palice koje su mi jutros ostale u kafiću. Primila sam ih sa smiješkom i kao uvijek, zataknula ih u stražnji džep svojih hlačica.
Sjedila sam tamo s Alianom nekih... pa 20-ak minuta, kada su završili s igrom.
Imale smo dosta vremena da bi mi objasnila gdje točno idemo. Nadala sam se nečemu gorem zapravo, no odlazak na plažu, sve bi mogao popraviti. Kad smo stigli pred kuću na plaži razišli smo se u sekundi. Johnny i Edward su negdje odjurili, Benjamin i Aliana su hitro ušli u kuću dok sam ja sama ostala prilično zabezeknuta.
Da, čekao nas je poprilično velik tulum na plaži. Točnije, nečijoj kući na plaži.
Zbrka se stvarala na plesnom podiju. Svi su buljili prema praznoj prostoriji na povišenom dijelu kuće, koja je služila kao pozornica. Ekipa dečkiju se okupila oko instrumenata postavljenih u prostoriji i počeli svirati neke od poznatijih ''klasika'' U2-a, Gunsa, Green Daya i ostalih bendova što mi se prilično svidjelo, makar su bili grozni.
Gužva se sada razišla, te su neki čekali u redu da dobiju svoju litru pive, punča, votke ili nečeg drugog. Ostali su se rasplesali po svim prostorijama kuće. Smučilo mi se od svog alkohola pa sam izašla van nadajući se da je Johnny negdje tamo.
Sunce je još bilo prilično visoko s obzirom da je bilo 20:30. Sjela sam u vrući sivi pijesak gledajući u more koje se ljeskalo pod posljednjim zrakama sunca. Poprimalo je narančasto-crveni odsjaj.
- Usamljena si? – upitao me Edwardov glas.
- Čini se da u onoj gužvi i ne možeš biti usamljen. – odgovorila sam.
- I, što te onda muči?
- Ništa... Samo ne podnosim alkohol. – izbjegavala sam odgovor na pitanje jer sam znala da ću početi cmizdriti.
Obuzela me sjeta za Londonom, mojom sestrom Carmen... I tatom.
- Ne lažeš dobro. – opomenuo me.
- Mogu ja i bolje od toga. Samo kad bih bila u boljem raspoloženju. – odvratila sam.
- Sad ozbiljno, u čemu je problem? – pitao me još jednom.
- Fali mi London, kiša, sestre, tata, prijatelji. Ovdje.... osjećam se isprazno. – odgovorila sam.
- Pa, to se može riješiti.
- Da, kako to??? – upitala sam s nevjericom.
- Pa, nećeš se osjećati isprazno ako te pošteno napijemo. No, to baš i nije neka ideja. Zato, mogla bi porazgovarati, s tatom, sestrama, prijateljima i kim god. A pogotovo sa mamom. – objasnio je.
- Mamom? Ne mogu joj ništa reći. Ona će otići Johnnyevom tati, izjadati se, a ja ću opet ostati.... Mah, nema veze. – odmahnula sam rukom.
- Gle, porazgovaraj s njom. Jednom na mjesec možeš do Londona na dva-tri dana. Avionske karte su prilično jeftine.
- Misliš da će tako funkcionirati?
- To ne znam. Ali možeš probati.
- Hvala. – rekla sam.
Pružio mi je ruku kako bih ustala sa tla, a onda smo krenuli u kuću potražiti ostatak društva.
- Heeeej!!! – netko mi je prilično glasno poviknuo u uho. Bila je to Aliana.
Buka u prostoriji je bila zaglušujuća pa sam je povukla na balkon.
- Hej i tebi. – odahnula sam.
- Zabavljaš se? – pitala me.
- I ne baš. Ti?
- Poprilično. Zaboraviš na probleme kad si tamo. Ideš? – upitala me i okrenula se prema plesnom podiju sa plastičnom čašom u ruci.
Krenula sam prema njoj i počela plesati i skakutati uokolo u ritmu glazbe i ljudi oko mene. Imala je pravo. Ubrzo sam zaboravila na sve i opustila se. Nisam pojma imala koliko sam dugo provela na podiju.
- Votke?? – upitao me Johnny kasnije, kada sam krenula do šanka popiti vode.
- Ne hvala. Ima li tu nešto bezalkoholno? – pitala sam.
- Bezveze si. Cola je na šanku.
- Hvala... Ovaj, ne bi li uskoro tebali doma? – pitala sam s obzirom da su se bližila dva sata.
- Odvest ću te doma na vrijeme, bez brige.
- OK. Vraćam se Aliani...
- Samo daj. – rekao je i okrenuo se prema nekoj grupici djevojaka koje sui ga cijelo vrijeme okruživale.
Rasplesala sam se s Alianom još malo, no vidjela sam da na digitalnom satu piše 2:15.
- Hej, Aliana! – poviknula sam.
- Aaa??
- Jesi li vidjela Johnnya?
- Daaaaaaaaa. Tamo jeeee. – rekla je polupijano, pokazujući prema katu.
Požurila sam gore, jer nisam htjela ostaviti Alianu samu i pijanu.
Johnny je sjedio na kauču, zajedno sa nekom ''curicom'' u kožnoj minici koja mu se upucavala.
- Johnny? – povukla sam ga za rukav.
- Idemo. – rekao je, ustao i produžio po stepenicama.
- Ej, a ostali? – pitala sam kad smo izašli iz kuće.
- Ed ih vozi doma. Otišao je po auto... Vratit će se brzo, ne brini. Benny pazi na Alianu, ako se zbog toga brineš.
Tijekom vožnje kući nismo pričali. Razlog tome je većinom bio moje zijevanje.
Ušla sam u kuću što tiše, da ne bi probudila mamu, kada se upalilo svjetlo.
- Elena. Gdje ste tako dugo? Zabrinula sam se! – poručila mi je mama ustajući sa kauča.
Johnny se javio umjesto mene:
- Rekao sam vam da ću je dovesti doma. – zateturao je.
- Pili ste? Elena!
- Mama, daj me pusti na miru. I zovem se Yvonne!
- Zoveš se Yvonne Elena, dušo draga, a ja ću te zvati kao hoću jer sam ti majka. Odsad ne izlaziš poslije 22 sata, nema alkohola i cigareta, a sad se izvoli istuširati i u krevet, mlada damo! – izderala se.
Kipjela sam i htjela joj štošta odgovoriti, no Johnny se već treći put, ubacio umjesto mene.
- Ma dajte, doveo sam je doma, zar odmah pravite tolku frku? – rekao je držeći se za vrata.
Mama se razbjesnila, a zatim zaderala:
- CHRIS! Da si odmah sišao i upristojio svog sina!
- Molim? – rekao je uspavani glas stojeći na stepenicama.
- Tvoj sin! Pravi se pametan i govori kako da odgajam svoju kćer! Izvoli ga upristojiti i zabraniti mu izlaske. Elena neće izlaziti van poslije 22 sata, bilo bi bolje da i ovom balavcu to kažeš. – mama je pričala bez prestanka.
- Ne zovi me Elena! I, ušuti već jednom. – rekla sam i izletjela iz prostorije. Čula sam korake iza sebe, pa sam pretpostavila da je pošla za mnom.
- Daj me ne prati u stopu! – okrenula sam se zamahnuvši rukom i zamalo udarila osobu iza sebe. Jonathana.
- Ej, smiri se.
- Sorry, mislila sam da je mama.
- Ma, ništa. Samo sam te došao pitati jel još vrijedi ono da nećeš spavat u svojoj sobi?
- Da... Valjda.
- Gle, bio bih dobar pa ti prepustio svoju sobu, al onda bih ja moram spavati u onoj ogavnoj sobi, tako da ćeš morati poći za mnom. – rekao je i krenuo van kroz stražnja vrata.
- Ej, di ćeš? – potrčala sam za njim.
Ušla sam u malo stražnje dvorište. Trava je prekrivala zemlju, a usred dvorišta nalazio se veliki hrast. Jonathan se penjao na njega po malim dašćicama prikovanim za drvo.
- Johnny? – upitno sam zazvala i krenula za njim.
Ušla sam u kućicu prekrivenu crvenim tepihom. Drveni zidovi bili su oblijepljeni stiroporom na kojemu sam mogla razaznati imena: Johnny, Aliana, Benjamin, Carrinne...
Uza zid stajala je velika polica sa raznim časopisima i bilježnicama te mali radio.
Na podu je bila velika vreča za spavanje, nekoliko plahti, jastučića i deka.
- Bez brige, neće ti biti hladno. Da ti donesem nešto? – pitao me Jonhathan.
- Ovaj, u sobi, u maloj crnoj kutiji je moj laptop.
- Brzo ću. Ti se smjesti.
Razvukla sam vreću za spavanje i naslonila se na zid paleći radio. Svirala je Breakaway od Kelly Clarkson.
Kroz rrupu u krovu kućice vidjelo se zvjezdano nebo. Čula sam Johnnyeve korake te kako na pod stavlja laptop. Nisam skretala pogled s neba.
- Laku noć. – šapnuo je i otišao.
Zagrlila sam jastuk. Neko vrijeme sam slušla viku svoje majke i Chrisa, a onda je sve utihnulo.