WorlD MysterieS

Sionski Priorat
“Tajno društvo” Sionski Priorat nije stvoreno davno, kako se to navodi u nekim dezinformativnim izvorima, nego prilično nedavno, tj. 50-tih godina prošlog vijeka, od strane jednog Francuza po imenu Pjer Plantard, mada se ne može reći da je on bio i jedini koji je odigrao ulogu u stvaranju tog društva.

Mada je ovo ‘društvo’ stvoreno nešto više od deset godina ranije, ono je prvi put postalo poznato široj svjetskoj javnosti tek sedamdesetih godina, nakon objavljivanja knjige Holy Blood, Holy Grail.
Kada su Lincoln Leigh i Baigent, pripremali dokumentarni film za BBC 1972. godine, na temu misterioznog francuskog sveštenika iz 19 vijeka, po imenu Berenger Sauniere, tada je otprilike počelo i njihovo istraživanje svetog grala i Sionskog Priorata, a svoje nalaze oni su objavili u knjizi Holy Blood, Holy Grail 1982. godine.

Radilo se o jednom svešteniku koji se navodno obogatio nakon što je 1890-tih godina otkrio i dešifrovao četiri pergamenta koji su bili skriveni u šupljini jednog stuba unutar njegove crkve u jednom planinskom mjestu po imenu Rennes-le-Chateau, u južnoj Francuskoj. Ovi spisi su navodno sadržavali neka do tada nepoznata jevandelja, porodična stabla i kojekave šifrovane poruke.

U gorenavedenoj knjizi, njeni autori tvrde da ti pergamenti ili faksimili, još uvijek postoje i da oni otkrivaju postojanje jednog tajnog društva po imenu Prieure de Sion, koje je osnovano u 11-tom vijeku na samom početku Krstaških ratova. Prema srednjevijekovnim legendama, svrha ovog društva je bila da čuvaju Sveti Gral, odnosno, čašu koju je koristio Isus za vrijeme Poslednje večere.

Autori ove knjige su tvrdili da je to društvo i dan danas aktivno a da su njegovi članovi, odnosno, “Veliki Majstori” u prošlosti bili Isaac Newton, Andre Malraux, Victor Hugo, Claude Debussy, Charles de Gaulle itd.

[Naravno, oni su već odavno bili prigodno mrtvi, tako da se nisu mogli buniti zbog ukazane im ‘časti’. Ovdje ćemo napomenuti da je ova praksa ‘post-mortem’ - ‘retroaktivnog’ uključivanja velikana iz prošlosti u svoje članstvo već prethodno bila ‘patentirana’ od strane nekih drugih okultnih i tajnih društava, kako bi si oni tako obezbjedili što veći kredibilitet.]

Prema autorima knjige, pojam Sveti Gral je pogrešan prijevod jednog starog francuskog izraza (Sang Raal) koji označava “kraljevsku krv” a istinska svrha postojanja Sionskog Priorata je da pružaju zaštitu navodnim Isusovim potomcima i da pripreme uslove za njihov dolazak na vlast.

[Ovdje moramo naglasiti da još jedna prilično jaka new-age-cointelpro grupa takođe u poslednje vrijeme na sličan način “priprema teren” da u sklopu Novog svjetskog poretka dovede na čelo čovječanstva individuu po imenu Maitreya, koji mu takođe dođe nešto kao “otjelotvorenje Isusovo”, s tim što ovaj potiče iz Azije. U svakom slučaju, ovo je samo još jedna iz palete tzv. cointelpro-igara-bez-granica, i o tome ćemo nešto više nekom drugom prilikom. Ako ništa, ne može se reći da se ovdje ne radi o jednoj prilično interesantnoj predstavi!?]

Kako bi poduprli svoje nalaze u vezi sa ovim društvom, autori gorenavedene knjige služe se cijelim jednim nizom podataka iz legendi, romansi, slikarskih dijela, raznih dokumenata i Biblije. S tim u vezi oni su navodno duboko proanalizirali i Novi Zavjet, nakon čega su došli do jedne hipoteze da je Isus stvarno polagao pravo na jevrejski kraljevski tron jer je bio potomak izraelitske kraljevske kuće kralja Davida. Nadalje, on se oženio Marijom Magdalenom s kojom je imao najmanje jedno dijete. On i njegovi simpatizeri su izrežirali Raspeće i Uskrsnuće a on sam je doživjeo duboku starost negdje izvan Svete Zemlje. Marija Magdalena i njeno potomstvo otišli su u južnu Francusku koja je tada bila pod rimskom upravom. Miješanjem te Isusove loze sa Franačkom, došlo je do nastanka Merovinđijanske dinastije u ranom srednjem vijeku. Ova loza se održala do dan danas a nju čine neke evropske plemićke porodice, tako da su, na našu ‘sreću’, ovi “Isusovi potomci” danas među nama.

S obzirom da je ova knjiga naišla na žestoke kritike autori su potencirali to da su njihovi zaključci proistekli ne samo na osnovu jednog dubljeg istraživanja te problematike, nego i uz pomoć nekih novih dokaza koji prije nisu bili dostupni. Odakle su poticali ti novi dokazi? Čini se da su im oni bili dostavljeni ni od koga drugog do samog “Sionskog Priorata”.

Prije pojave knjige, Holy Blood, Holy Grail ,većina podataka koji su u njoj navedeni već su bili objavljeni u nekim publikacijama u Francuskoj, koje su bile posvećene temi Rennes-le-Chateau.
Navodno, sve je počelo nakon objavljivanja knjige Le tresor maudit de Rennes (Ukleto Blago Renea) autora po imenu Gerard De Sede, koju je Lincoln pročitao kad je bio na odmoru u Francuskoj 1969. godine. De Sede je ujedno bio i osoba koja je ‘obezbjedila’ većinu informacija u vezi sveštenika Berengera Saunierea i ‘misterije’ iz mjesta Rennes-le-Chateau.

U Francuskoj postoji jedna ustanova po imenu Nacionalna Biblioteka (Bibliotheque Nationale) koja posjeduje u svojim arhivama kopiju svakog pisanog djela koje je objavljeno u toj državi, tako da se ona smatra jednom prilično pouzdanom arhivom. U njoj postoji i jedna zakonska procedura deponovanja dokumenata, tako da se na taj način može obezbjediti zaštita autorskih prava.

Međutim, prilikom deponovanja publikacija nije potrebno obezbjeđivati potvrdu da su one prethodno i javno objavljene. Na taj način, svako može da napiše nešto i deponuje svoj rukopis u Biblioteku, te tako da polaže pravo na zaštitu autorskih prava, mada to djelo ne mora biti objavljeno.

U jednoj svojoj istraživačkoj studiji objavljenoj pod naslovom Key to the Sacred Pattern, the Untold Story of Rennes-le-Chateau, Henry Lincoln priznaje da je misteriozni de Sede bio taj koji mu je sugerisao da posjeti Nacionalnu Biblioteku gdje je bila “deponovana značajna količina dokumentacije u vezi sa cijelom pričom o Renneu." Tako se de Sede pokazao od “velike pomoći” u istraživanju ove tematike.

Ovdje moramo napomenuti da se u Francuskoj negdje od 1956. godine počela pojavljivati cijela jedna serija knjiga, članaka i pamfleta na temu Berenger Sauniere-a i enigme iz mjesta Rennes-le-Chateau, tako da je na tu temu bila razvijena cijela jedna industrija. Oko svega se istovremeno pravio oblak misterije, kako bi se ostavio utisak da je u srži same enigme nešto od ogromne važnosti, odnosno, neka tajna monumentalnih proporcija. Međutim, sve što se pisalo vrtilo se oko jednog te istog kostura od orginalnog materijala na kojeg je svako dodavao i oduzimao kako mu je odgovaralo i pleo svoje vlastite mustre i intrige a istovremeno se sticao utisak da taj orginalni materijal dospjeo iz jednog jedinog izvora. Jasno je bilo to da je nekome bilo u velikom interesu da promoviše Rennes-le-Chateau, i da usmjerava pažnju javnosti na tu priču kako bi se nastavilo sa istraživanjima u tom pravcu i dovelo do uspostavljanja kredibiliteta za nešto posebno. Ko god je pokretao tu kampanju, trudio se da namami istraživaće da idu u jednom određenom pravcu i da oni dođu do određenih zaključaka, dok se taj istovremeno trudio da ostane po strani i u sjenci. Istraživaći su bili znalački vođeni (kao nevidljivom rukom) od jednog zaključka do drugog, kao da im je neko stalno držao šargarepu pred nosom.

***

U svemu ovome javlja se jedan fenomen (negativnog) sinhroniciteta koji nam na neki način ukazuje da postoje i neki hiperdimenzionalni aspekti realnosti u kojoj živimo. Radi se o jednoj seriji događaja ili koincidencija gdje istraživać nailazi ‘kao slučajno’ na ljude i ‘dokaze’ koji ga vode u jednom specifičnom pravcu i do jednog određenog zaključka. Većina istraživaća ovo shvata kao neko ‘božje proviđenje, ili kao da ih neka skrivena ‘božja ruka’ vodi do istine, te oni u tome vide samo jednu potvrdu da se nalaze na pravom putu. Međutim, čini se da se ovdje ne radi ni o kakvoj božjoj ruci, niti o nekom dobronamjernom izvoru ove vrste manipulacije. U vezi sa načinom djelovanja ovih sila, moglo bi se reći da one djeluju iz jedne druge oblasti postojanja, vjerovatno 4D, odakle imaju simultan pregled događaja u našem linearnom vremenu, te preko određenih individua na našem spratu koje se nalaze pod njihovom kontrolom, one režiraju i manipulišu zbivanja u našoj oblasti postojanja. Tako, u vezi načina djelovanja cointelpro kontrolnog sistema moramo imati na umu da je on hiperdimenzionalan. (O ovoj vrsti interakcije s nama i manipulacije čovječanstva od strane ovih entiteta dosta su pisali Jacques Vallee, K. Turner, J. Keel, E. Lorgen, Frank Edwars i drugi)

***

Gerard de Sede je napisao cijelu jednu seriju knjiga na temu Katara, Templara, Merovinske dinastije, Rozenkrojcera, Sauniera, i enigme u mjestu Rennes-le-Chateau za koje je on tvrdio da su na jedan način sva ta njegova djela povezana, da se kroz njih provlači neka tajna nit a uz sve to on je stalno ostavljao utisak čovjeka koji zna mnogo više nego što može ili smije da kaže. Kasnije se ispostavilo da je izvor njegovih informacija bila osoba po imenu Pierre Plantard.
U knjizi Holy Blood, Holy Grail, Henry Lincoln navodi da je de Sede bio taj od koga je prvi put čuo o postojanju tzv. “dokumenata Priorata” i da se njihova kopija može naći u Nacionalnoj Biblioteci, mada oni nisu bili zvanično objavljeni. Na najstarijem od tih dokumenta stajao je datum iz augusta 1965. godine i on se zvao Les descendants Merovingiens ou l'enigme du Razes Wisigoth, (Merovinsko Potomstvo ili enigma Raza od Vizigota) Njegov autor je bila Madeleine Blancasall, a navodno oni su bili prevedeni s njemačkog jezika od strane čovjeka po imenu Vincent Celse-Nazaire, a štampani od strane Grande Loge Alpina. Ime autora je izvedeno od Marije Magdalene koja je bila zaštitnica crkve u Reneu a prezime iz dvije obližnje rijeke, Blanque i Sals.

U tim dokumentima bilo je predstavljeno Merovinsko porodično stablo od njegovih, navodno, biblijskih početaka, pa sve do 20 vijeka, odnosno, do porodice Plantard. Osoba koja je potpisala ovu geneologiju bio je Henri Lobineau. U vezi Lobineaua, Lincoln je saznao od de Sedea da ga “treba traziti pod imenom Shildof”.

Nakon 9 mjeseci, od deponovanja ove interesantne geneologije, u maju 1966.g. u biblioteku je deponovan jedan drugi dokument pod nazivom Un tresor Merovingien a Rennes-le-Chateau, koji je takođe bio štampan od strane Grande Loge Alpina. (Ova švajcarska masonska loža je poricala da ima ikakve veze sa štampanjem ovih dokumenta). Autor je bio Antoine l'Ermite. Nedaleko od Renea nalazi se pećina Sv. Antonija Hermita, odakle je izvedeno ime autora dokumenta.

Jedan mjesec kasnije, u junu 1966, u Nacionalnu Biblioteku je deponovan još jedan dokument koji se zvao Pierres gravees du Languedoc.
Sljedeći dokument deponovan je u biblioteku u martu 1967. g. Njegov naslov je bio Le serpent rouge, a napisala su ga tri autora: Messieurs de Koker, Saint-Maxent i Feugere. Imena su pripadala trojici ljudi koji su u jedno kratkom periodu izvršili samoubistvo vješanjem, na različitim lokacijama. Ne samo da ovi ljudi nisu imali veze jedan s drugim, nego se nisu u svom životu ni interesovali za ovu tematiku. Čini se da je pravi autor dokumenta, vjerovatno saznavši iz novina za njihova imena i sudbinu, potpisujući ih kao autore dokumenta, cijeloj ‘enigmi’ htjeo da doda još jednu mističnu notu.

U knjizi Key to The Sacred Pattern: Henry Lincoln navodi jedan kuriozitet kod njegovog pokušaja da dođe u Nacionalnoj Biblioteci do dokumenta Antoine l’Ermitea, Un Tresor merovingien a Rennes-le-Chateau (Merovinsko Blago u Rennes-le-Chateau).
Tako on navodi da je u toj biblioteci bezbroj puta pokušavao da dođe do te knjige i da je na uvijek imala status ‘komunike’, što bi značilo da je neko trenutno čita.

Nakon nekoliko mjeseci bezuspješnih pokušaja, on je na kraju uz pomoć direktora biblioteke došao do tog naslova i tada se ispostavilo da se radi samo o jednom pamfletu od par stranica koji se sastojao od jednog poglavlja koje je prepisano iz knjige Roberta Charroux-a: Treasures of the world, gdje se pominje Rennes-le-Chateau. Lincoln nije uspjeo da nađe odgovor na pitanje zašto se neko toliko trudio da ovaj dokument učini nedostupnim i zašto se neko trudio da prepiše jedno nekompletno poglavlje iz neke već objavljene knjige?!

Naravno, kad se sve ovo uzme u obzir, trebalo bi biti jasno da je neko iz kulisao manevrisao ili manipulisao cijelu stvar.
U tom periodu u Nacionalnu Biblioteku deponovan je još jedan dokument pod naslovom Dossiers secrets (Tajni Dosijei). Lincoln za ovaj dokument kaže da se on sastojao od nekoliko omotnica u kojima je bilo svega i svačega – od isječaka iz novina, fotokopija nekih pisama, pamfleta, mnogobrojnih porodičnih stabala, pa do fotokopiranih stranica iz nekih knjiga. Neko bi s vremena na vrijeme odatle odstranjivao pojedine stranice ili dodavao nove, kao i neke bilješke olovkom na pojedinim dokumentima. Kasnije bi se stare stranice zamjenjivale novim koje su sadržavale i naknadno ubačeni materijal.

Glavni motiv ove misteriozne dokumentacije bio je ustoličenje individue po imenu Pierre Plantard de St.-Clair kao direktnog potomka Dagoberta II, na kojeg je navodno bio izvršen atentat u 679. godini.

Takođe, u međuvremenu se ispostavilo da je ime "Lobineau," izvedeno od Rue Lobineau, odnosno, jedne crkve u Parizu koja je igrala važnu ulogu u priči o svešteniku Berenger-u Sauniere-u.

U dokumentima Dossiers sugerisalo se da je Lobineau bio pseudonim jednog austrijskog istoričara koji se zvao Leo Schidlof, i koji je prethodne godine umro u Švajcarskoj. Međutim, naknadnim istraživanjem ispostavilo se da se Schidlof nikada nije bavio geneologijom, što je lično potvrdila i njegova kćerka. Dakle, i u ovom slučaju se koristilo ime mrtvog čovjeka da bi se nečemu dao kredibilitet.

Ko je u stvari bio Plantard?

Pierre Plantard de St-Clair, je započeo svoju karijeru u francuskom pokretu otpora uređujući jedan tajni magazin po imenu Vaincre. U oktobru 1943. godine on je bio uhapšen od strane Gestapoa a pušten je na slobodu krajem 1944.g. Neki istraživaći navode da on nije bio njemački zatvorenik nego kolaborator.

Od ostalih podataka o njemu, poznato je da je on 17. decembra 1953. godine osuđen na 6 mjheseci zatvora od strane suda zbog prevare i pronevjere novca.
Postoje neprovjereni podaci da je bio član izbornog štaba predsjednika De Gaulle.
Takođe su pronađeni podaci da je radio kao urednik jednog ‘magazina’ po imenu Circuit koji je predstavljen kao organ “Organizacije za Odbranu Prava i Slobodu Jeftinih Kuća.” (Interesantna neka organizacija!?). Taj magazin je navodno bio objavljivan s prekidima u periodu između sebtembra 1956. g. do 1959.g. kad je pretvoren u ‘magazin za kulturu Federacije Francuskih Snaga." Za adresu ovog magazina se ispostavilo da je bila lažna. (Naravno, u vezi svega ovoga ništa nas ne bi trebalo čuditi).

Kasnije se navodi da je Plantard vršio neka iskopavanja u svojoj privatnoj režiji oko dvorca Gisors, koji je imao neke veze sa Templarima i Katarima, zbog čega je jednom prilikom bio i pritvoren od strane lokalnih vlasti jer je to radio bez dozvole.

Otprilike u to vrijeme njegov prijatelj, Gerard de Sede, počinje sa pisanjem knjiga na osnovu informacija dobijenih od Pjera Plantarda. Prva njegova knjiga se zvala Templari su među nama. (Les Templiers sont parmi nous) U toj knjizi ovaj autor je sugerisao da je u jednoj podzemnoj kapeli u Gisorsu pronađeno blago Templara i da su oni još uvijek opstali u Francuskoj.
U svakom slučaju svi ovi dokumenti koji su potekli od Plantarda naveli su autore Lincolna, Leigh-a i Baigenta da zaključe kako od davnina postoji tajno društvo Sionski Priorat, a templari su samo bili njihova vojna i administrativna grana. Naravno, na celu društva Sionski Priorat bili su skoro svi najpoznatiji ljudi iz naše istorije.

Bez obzira na to što su Templari bili uništeni u periodu između 1307 i 1314 godine, to nije imalo nikakvog uticaja na Sionski Priorat koji je nastavio da postoji sve do danas i čiji je cilj restauracija Merovinske dinastije. Na čelu s kim?! Pa naravno, nikim drugim do Pjerom Plantardom, direktnim nasljednikom Dagoberta Drugog!

Ovdje moramo napomenuti da u istorijskim izvorima jedino mjesto gdje se pominje pojam Sion su zapisi Oca Vincenta iz 1698. godine u kojima se navodi da je 1099. godine u Jerusalemu na brežuljku Sion sagrađena opatija Notre Dame de Sion a za njeno čuvanje bilo joj je dodijeljeno nekoliko vitezova.

R. Rohricht, u svom djelu Regesta regni Hierosolymitani (Uloga vitezova u Jerusalemu), pisanom u 1893. g. (800 godina kasnije) citira dvije povelje, jednu Arnaldus-ovu iz 1116.g., i jednu iz 1125.g., gdje uz Arnauldsovo ime stoji i ime Hugues Payen, koji je navodno bio prvi Veliki Majstor Hrama (Grand Master of the Temple). Postojanje Sionske Opatije bar do neke 1281.g. potvrđeno je od strane E.-G. Rey-a u jednom dokumentu sa savjetovanja Francuskog Nacionalnog Staretinarskog Društva, 1887. godine, gdje je navedena i lista opata koji su upravljali samostanskom-opatijskom imovinom u Palestini.

Ovo su ujedno i jedini dokumenti koji impliciraju moguće postojanje nečega kao što je Sionski Priorat, dok sve ostale “publikacije” potiću iz Nacionalne Biblioteke, odnosno, Pjera Plantarda. Tako da nije bilo Gerarda de Sede, Lincoln vjerovatno ne bi nikada ni čuo za njih.
U Tajnim Dosijeima, (Dossiers secrets) nalazila se i lista tzv. Velikih Majstora Sionskog Priorata, na kojoj su bila sljedeća imena:

· Jean de Gisors 1188-1220
· Marie de Saint-Clair 1220-1266
· Guillaume de Gisors 1266-1307
· Edouard de Bar 1307- 1336
· Jeanne de Bar 1336-1351
· Jean de Saint-Clair 1351-1366
· Blanche d'Evreux 1366-1398
· Nicolas Flamel 1398-1418
· Rene d'Anjou 1418-1480
· Iolande de Bar 1480-1483
· Sandro Filipepe (Botticelli) 1483-1510
· Leonardo de Vinci 1510-1519
· Connetable de Bourbon 1519- 1527
· Ferdinand de Gonzague 1527- 1575
· Louis de Nevers 1575-1595
· Robert Fludd 1595-1637
· J. Valentin Andrea 1637-1654
· Robert Boyle 1654-1691
· Isaac Newton 1691-1727
· Charles Radclyffe 1727-1746
· Charles de Lorraine 1746-1780
· Maximilien de Lorraine 1780-1801
· Charles Nodier 1801-1844
· Victor Hugo 1844-1885
· Claude Debussy 1885-1918
· Jean Cocteau 1918-

Ovu listu su autori knjige Holy Blood, Holy Grail prihvatili kao validnu.
Moramo imati na umu da se ova organizacija takođe predstavlja skromnom i humanom, a diskretno se navodi i to da njeni pripadnici nisu nikakvi geniji, svetci, čarobnjaci, alhemičari itd. nego nešto kao sasvim normalni ljudi.

Međutim, kako vidimo, na listi je prisutno nekoliko ljudi za koje se sigurno zna da su se bavili alhemijom (Nicolas Flamel, Robert Fludd, J. Valentin Andrea, a poznato je da je čak i Isaka Nujtna ova tematika veoma interesovala). Charles Nodier bio je prominentan pisac i ‘Master Mason’, a igrao je i aktivnu ulogu u francuskoj revoluciji; Charles Radclyffe je bio nelegalni unuk Charles-a II. Rene d'Anjou je bio upetljan u zavjeru u vezi sa Jovankom Orleankom, a Andrea je bio jedan od tvoraca rozenkrojcerskih mitova. Druga imena pripadaju članovima evropskih plemičkih porodica.

U svakom slučaju, prema prirodnom slijedu događaja, prirodni nasljednik Velikog Majstora Jean-a Cocteau, koji je umro u 1963.g. bio je niko drugi do Pierre Plantard, koji je u međuvremenu svom imenu dodao ‘de Saint-Clair’, (da zvučalo - plemički!?).

Za njega se kaže da je jedno vrijeme živjeo prilično povućeno i asketski na šestom spratu jedne zgrade u 35. aveniji u Parizu. U sobi je imao samo nešto malo najnužnijeg namještaja. Onda je navodno u januaru 1973. godine napustio taj stan ‘zaboravljajući’ da plati veći dio stanarine. Malo čudno za čovjeka koji je bio Veliki Majstor jednog starog tajnog društva i kome su bile poznate mnoge velike tajne, koji je imao veze s nekim ljudima iz vladinih i obavještajnih krugova i koji je tvrdio da se blago Templara nalazi u posjedu Sionskog Priorata - da bježi iz stana ne plativši kiriju?!

Dok je živjeo na gorenavedenoj adresi, njega je redovno posjećivala osoba po imenu Philippe de Cherisey.

Ko je on bio?

Francuski pisac Jean-Luc Chaumeil, piše da je on rođen u jednoj prominentnoj porodici u Ardenima, da je jedno vrijeme radio kao novinar za belgijsku televiziju, onda je prešao u pozorišni biznis a kasnije u filmsku industriju praveći filmove sa Bourvilom, Zavatom i Francis Blanche-om. Njegova djela su: Gregoire et Amedee (1961), Circuit (1969), i nekoliko publikacija na temu afere Rennes-le-Chateau" (1976 i 1978).

Nekim slučajem, njegova novela Circuit zove se isto kao i oni pamfleti koje je uređivao i objavljivao Plantard 50-tih godina. Centralna tema u ovoj noveli je otkrivanje groba nekog starog Rimljanina, radnja se odvija u blizini mjesta Renne, a u rimljaninovom grobu pronađeno je nevjerovatno veliko bogatstvo.

U 1967.g Gerard de Sede pohranjuje još jedno svoje djelo na tu temu u Nacionalnu Biblioteku, tako da se na kraju lista sastojala od sljedećih ‘publikacija’:

August 1965 - Les descendants Merovingiens ou l'enigme du Razes Wisigoth
Maj 1966 - Un tresor Merovingien a Rennes-le-Chateau
Jun 1966 - Pierres gravees du Languedoc
Mart 1967 - Le serpent rouge
April 1967 - Le dossiers secrets
Oktobar 1967 - Au pays de la reine blanche
Novembar 1967 - Tresor au pays de la reine blanche

Bez obzira na sve ove publikacije na temu Rennes-le-Chateau, sveštenika Saunierea, iskopanih tajnih spisa, itd., u vezi svega toga na svjetlost dana nikada nije izašao nijedan dokaz.
Pierre Plantard je tvrdio da je Rennes-le-Chateau bilo mjesto gdje su živjeli njegovi pretci, među kojima i Giselle, koja je navodno bila kćerka Grofa od Raza.

To se to sasvim lako moglo doznati iz djela Gerarda de Sedea, koji ih je pisao na osnovu informacija dobijenih od - Plantarda. De Sede je ujedno bio i taj koji je pisao o ogromnom bogastvu sveštenika Saunierea i njegovom životnom stilu koji je koštao milione franaka, nakon što je on pronašao one tajne spise.

Međutim, nakon analize ovih informacija ispostavilo se da one nisu tačne. Čak i za “bogate” dekoracije crkve u koju je sveštenik navodno uložio velike pare ispostavilo se da se radi o jeftinim gipsanim statuama i reljefima koje je pravila i firma Ane of Letouzey, koja je inače radila slične statue i reljefe za sve crkve na tom području!

Kada je usljed jedne dublje istrage cijela ova priča počela da pada u vodu, oglasio se i Philippe de Cherisey, navodeći da:

- Nisu bila pronađena četiri spisa, nego tri.
- Oni su sadržavali porodične geneologije a ne krivotvorena jevanđelja.
- Jevanđelja koja su se pojavila bila su krivotvorena neposredno pred objavljivanje De Sedeove knjige i zamišljena su tako da bi zaintrigirala tog autora, međutim, stvar se otela kontroli i njihov uticaj na javnost je premašio sva očekivanja.
- Tekst Jesu medela vulnerum napisan od strane Saunierea na jednoj kamenoj ploči koja se nalazila u podnožju oltara, korišten je u onim pseudo-jevanđeljima s namjerom da mu se da oreol autentičnosti.

Dakle, Plantard i Cherisey su na kraju došli u situaciju da od cijele bajke spašavaju šta se spasiti može, koristeći De Sedea kao žrtvenog jarca a istovremeno zadržavajući opciju da su pronađene geneologije autentične.

Sredinom 80-tih došlo je do konflikta između Plantarda i francuskog pisca po imenu Jean-Luc Chaumeil, koji je potpuno raskrinkao Plantarda u svojoj knjizi the Statutes of the Alpha Galates, nakon čega se ovaj zvanično povukao u mirovinu, mada je nastavio i dalje tajno da se bavi svojim Sionskim Prioratom sve do početka devedestih godina, kad je u Francuskoj izbila afera u kojoj je Roger-Patrice Pelat bio optužen za pronevjeru velike sume novaca. Njega je u međuvremenu Plantard postavio za Velikog Majstora Sionskog Priorata, što je i potvrdio na jednom saslušanju na sudu.

Sudija Thierry Jean-Pierre je tada izdao nalog za pretres Plantardove kuće, prilikom čega je pronađena dokumentacija Sionskih Priora na osnovu koje se ‘jasno’ vidjelo da je Plantard bio “zakonski kralj Francuske”. On je nakon toga bio pritvoren nekih 48 sati, kada je bio i natjeran da svjedoci pod zakletvom. Tako je on u septembru 1993. godine priznao da je izmislio cijelu tu priču, nakon čega je dobio zvaničnu opomenu od suda da se više ne poigrava sa francuskim pravosuđem i da prestane sa javnom promocijom svojih fantazija u vezi sa Sionskim Prioratom. Tako se 1993. godina smatra i zvaničnim krajem postojanja Sionskog Priorata, mada je bajka o njegovom postojanju i dan danas aktuelna. Pjer Plantard, nepriznati kralj Francuske, umro je u 2000. godini.

VRAG(Eng.Devil)
“Vrag” dolazi iz rijeci diabolus (diabolos -- diaballein), Grčka rijec diabollos koja u nekom grubom prijevodu znaci onaj koji blati,ogovara,klevetar..., ili tužitelj, i direktno ima veze i s pobunom palih andela and Božijim sudom. "Tužitelj[ho kategoros] u nasega braća po Kristu je preneseni oblik, koji ih je optuzijo prije naseg Boga dana i veceri" (Apocalipsa 12:10). Na bazi toga Hebrejski ime Satan oznacava protivnika, ili tuzitelja.


DEMONI

Grcki daimon i daimonion, Lat. daemonium).

Rijec demon ocigledno izvedena iz rijeci daio "dijeliti" ili "razdijeliti", u originalu znaci božansko bice; povremeno se odnosila na vece bogove i božice, ali se generalno upotrebljavala za oznaciti duhovna bica nižeg reda koja dolaze izmedu bogova i ljudi. Sad je prakticki ograniceno samo na zle duhove .Slicna promijena i propadanje te rijeci se nasla i u Iranskom jeziku u slucaju rijeci daeva. Etmoloski ovo je indenticno s Sanskritskim deva, u kojoj je dan u Neriosenghtovoj verziji Aveste.Originalni smisao rijeci je "sjajni ili bljestavi", i dolazi iz primitivnog Aryanskog korijena div, sto je najvijerovatnije Grcki Zeus i Latin deus. Ali buduci da devas U Indiskoj teologiji su dobri i korisni bogovi,daevas iz Aveste su zlosrdni duhovi zla.

Demon se cesto brka i mjesa s vragom kad se obadvoje kvalificiraju kao zli duhovi palih anđela.Tocna razlika izmedu ova dva termina moze se naci u povelji Cetvrtog Crkvenog(papinskog) koncila:

"Diabolus enim et alii daemones" (Vrag i drugi demoni),znaci nesta kao šef demona se zove vrag ,isto nadeno u Mateju 25:41, "vrag i njegovi anđeli".Ova razlika je promatrana i u Bibliskom Novom zavijetu, gdije diabolus predstavlja Grčkog diabolosa i u gotovo svakom pogledu se obraca kao Satan osobno, dok njegovi podčinjeni anđeli su opisani, u skladu s Grckim , kao daemones ili daemonia.Ali nepokazuje razlicitost prirode;za Satana je ocito da je uvrsten medu demone u Luka 11:15-18.


DEMONOLOGIJA

Demonologija je znanost o demonima ali ne samo njima nego svim mitoloskim bicima koja su krocila maštom ili stvarnošču e sad dalo bi se raspravljat o tome svemu ali necu vas daviti.
Ukratko pokusat cu svaki dan nesta bacit novo na blog i podijelit s vama ono malo sto znam

Spiritizam je vjerovanje u mogućnost komunikacije s dušama pokojnika i za različite prakse pokušaja uspostave takvih komunikacija, često uz pomoć neke osobe (medija), za koju se smatra da je obdarena sposobnošću da djeluje kao posrednik s duhovnim svijetom.

Spiritizam je uzeo na sebe religijski karakter. Preuzima dokazivanje pretpostavke svih religija - postojanje duhovnog svijeta - i ustanovu svjetske religije u kojoj će se sljedbenici različitih tradicionalnih vjera, stavljajući svoje dogme postrani, moći ujediniti. Ako nije oblikovalo konačno vjerovanje (credo) i ako se njihovi predstavnici razlikuju u svojim stavovima od vjerovanja kršćana, to je jednostavno zato što se od spiritizma očekuje da zastupa novu i (pot)puniju objavu koja će na racionalnoj osnovi dokazati važne kršćanske dogme ili pokazati da su one posve neutemeljene.

Fenomeni vezani uz spiritizam mogu se podijeliti na fizičke i psihičke. Fizički uključuju:

• pojavu neobičnih kuckanja i drugih zvukova;
• telekineza - micanje, podizanje ili premještanje objekata (stolova, stolica) bez dodirivanja ili s dodirivanjem koje je nedostatno da objasni micanje;
• "aporti" - pojavak ili nestanak objekata, ponekad kroz zatvorena vrata;
• otisci napravljeni na parafinu ili sličnim supstancijama;
• svijetleće pojave - zračenje svjetla od medija ili iskri ili maglovitih formi (ekto-plazme);
• levitacija objekata ili samog medija;
• materijalizacija ili pojava duha u vidljivom ljudskom obliku;
• duhovna fotografija u kojoj se obilježje ili oblici preminulih osoba pojavljuju duž ploče nalik na živo fotografirani subjekt.

Psihički fenomeni su oni koji izražavaju ideje ili sadrže poruke. Ovoj skupini pripadaju:

• kuckanje po stolu kao odgovor na pitanje;
• automatsko pisanje; pisanje po ploči;
• govor u transu;
• vidovnjaštvo;
• opisi duhovnog svijeta;
• komuniciranja s pokojnicima.

OPASNA MOĆ VOŠTANIH FIGURA

Envoutement! Ova rijec u rijecniku crne magije oznacava cin pravljenja voštane figure ko-ja vjerno predstavlja lice, tijelo i posebne karakteristike osobe, kojoj se želi nanijeti zlo. Zahvaljujuci crnomagijskim obredima, osoba predstavljena figurom pretrpit ce sve bolove i poniženja koje joj je carobnjak namijenio!

Dok napada voštanu figuru, carobnjak ponavlja crnomagijske cini i bajanja koja izazivaju prelaz bolova, nevolja i pat-nji na ljudsko bice, ma gde se ono tog trenutka nalazilo. Tako, ako se iglom ubode zglob koljena voštane figure, osoba koju ona predstavlja pretrpjet ce jak bol u koljenu. Medutim, ako je igla ubola srce voštane figure, osoba ce istog casa umreti!

ZAVJERA PROTIV RAMZESA III

Envoutement se može vršiti i u dobroj (bijeloj magiji), ali se najcešce vrši u lošoj namjeri (crna magija). Postoji zapis o slucaju mornara koji je za vrijeme okršaja na moru pogoden strijelom ravno u oko pa je trpio neopisive bolove. Prijatelji su tada napravili njegovu figuru sa strije-lom u oku i odnijeli je u poznato Bogorodicino svetilište u Siriji. Bogorodica je izgovarajuci magicne Rijeci moci izvukla strijelu iz oka voštane figure i istog casa je ispala i strijela koja se nalazila u oku zlosrecnog mornara i bol je odmah prestala!

ZRTVE MAGIJSKIH OBREDA:

Niko danas ne zna broj zrtava mracnih magijskih rituala, ali mnogi smatraju da ih je u povjesti covjecanstva bilo na stotine tisuca.

U NOĆI PUNOG MJESECA

Uticaj egipatske magije na Grcku bio je veoma jak, jer su Grci preuzeli podosta egipatskog magijskog blaga. Da bi se koliko-toliko shvatilo o kakvoim je vrijednostima rijec, pomenimo papirus br. 75 iz Revana i naslove njegovih sadrzaja: “Magijske ceremonije velike cudotvorne snage”, “Recept za lijek zvani hermerius”; “Formula za srecu i bogatstvo”; “Nacin stvaranja snova”; zatim jos dva nacina u istu svrhu. Tu su i obredi kojim se izvodac moze savjetovati sa bozanstvom. Oni koji padaju u napade neobuzdanog gnjeva preporucuje se konkretan magijski postupak. Tu su i savjeti za pravljenje prstena koji donosi uspjeh u svakom poduhvatu, detaljno opisani postupci za izazivanje svade izmedu muza i zene, nacin spravljanja sredstva kojim se covjeku oduzima san sve do smrti, itd.
Veliki autoritet Jamblikus tvrdi da su Izidini duhovnici cesto upraznjavali magiju. On istice da su njihova zazivanja bogova nerjetko sadrzavala cak i prijetnje!
Uprkos mnogih magijskih rituala, koji su zabiljezeni u djelima kao sto je “Knjiga mrtvih” i na drugim papirusima, izgleda da je veliki broj onih koji su bili upraznjavani u starom Egiptu, prezivjelo samo kao dio slozenih obreda koje su nam ostavili - arapski, hebrejski i drugi pisci. Jedan razlog je sto se neka cuda, za koja se tvrdi da su ih izvodili egipatski mudraci, ne nalaze u njihovim sopstvenim knjigama o cinima. Isto tako je moguce da su mnogi postupci nestali zahvaljujuci Zakonu o prenosenju, koji je zabranjivao da se povjeravaju bilo kome osim pogodnim posvecenicima - a taj broj je bio ogranicen.
Mnoge religijsko-magijske vjestine su koristile hamajlije. Veoma je omiljen bio dragulj – kotrljan! Osim sto je bio simbol Boga Sunca (otuda i simbol zivota), ovaj je dragulj, kad bi se stavio u grob, navodno, posjedovao moc da ozivi mrtvaca. Jedino je trebalo da se poznaju Rijeci Moci i da se one izgovore iznad tijela.
Ovaj kult kukca-kotrljana presao je kasnije u Grcku, odakle dobijamo upute za podarivanje magijske moci ovom dragulju:
“Postavite isklesanog kukca na papir na stolu. Ispod stola mora biti cisto laneno platno. Ispod njega stavite maslinovo drvce, a na sredinu stola stavite malu Radionicu gde ce se prinijeti smola ili kiparis. Imajte pri ruci malu posudu od hrizolita u koju cete staviti mast od ljiljana ili smole ili cimeta. Uzmite prsten i stavite ga u mast, posto ste ga prethodno ocistili, i prinesite ga na zrtvu u kadionicu zajedno sa smolom. Ostavite prsten tri dana; potom ga izvadite i sklonite na sigurno mjesto. Na proslavi neka pri ruci budu ciste pogace i voce. Posto prinesete drugu zrtvu na prucu od vinove loze, tokom zrtvovanja izvadite prsten iz masti i namazite se balzamom iz nje. Morate se namazati rano ujutro i, okrecuci se prema istoku, izgovoriti sljedece rijeci:
‘Ja sam Tot, izumitelj i osnivac medicine i pisma; dodi k meni, ti, koji si pod zemljom, digni se k meni, veliki duse.’"
Ovaj se postupak moze odvijati samo u odredene dane: 7, 9, 10, 12, 14, 16, 21, 24, i 25. u mjesecu, a dragulj-kukac mora biti od smaragda!

ZABORAVLJENE RECEPTURE: NAJMOCNIJI MAGIJSKI RITUALI CUVANI SU U STROGOJ TAJNOSTI I DO NJE NIJE MOGAO NITKO NEPOZVAN DOCI !

KABALA



Kabala (na jevrejskom, ç·Ń¸ĽÜ¸Ô , qabb
l
h, kabbalah, "prijem, svetkovina"; takođe na raznim europskim jezicima pisano kao cabala, cabalah, cabbala, cabbalah, kabala, kabalah, kabbala, qabala, qabalah, kaballah) je mistički pokret u jevrejstvu koji se pojavio u Evropi oko 13. vijeka. Osnovne crte kabale su predstavljene mističkim sistemom koji pruža uvid u i saznanje božanske prirode. Prema tome, kabala je učenje o ezoteričkom znanju Boga i njegovih zakona.

MISTICIZAM



Misticizam (od grčkog, ĽĹÉ, muo, "sakriti," "načiniti tajnim," "utajiti") predstavlja put traženja ka postizanju i ostvarivanju spajanja ili zajedništva ili sjedinjenja s krajnjom Stvarnošću, koja je predstavljena kao krajnja Istina, odnosno prava i jedina Stvarnost. Ta Stvarnost i Istina imaju božansku prirodu i jednake su samom Bogu, tj. Istini, Biću, ili Postojanju (Egzistenciji). Dakle, misticizam je egzistencijalni put religijskog vjerovanja u postojanje Boga - Istine kao Stvarnosti, mimo čuvstvenih ili razumskih shvaćanja takvog bića. Misticizam je lično (individualno) iskustvo i direktan put ka Bogu-Istini-Stvarnosti, i kao takav predstavlja posebnu vrstu znanja, koje je iznad i izvan svakog naučnog i prema tome intelektualnog znanja. U helenističko doba, misticizam je često bio povezan s vjerskim obredima.
Misticizam je bio veoma značajan za razvoj kršćanstva i još uvijek je snažno prisutan u pravoslavnoj i katoličkoj crkvi.
U islamu, tasavuf ili sufizam su oblici mističkog vjerovanja u krajnju Stvarnost, Istinu, Boga, ili Allaha.
U jevrejstvu, misticizam je prisutan u učenju kabale.
Budući da se mnogi elementi misticizma zasnivaju na starogrčkom gnosticizmu, u nekim naučnim krugovima misticizam se često naziva i teozofija, tj. put na sredini između teologije i filozofije.

ZOROASTRIJANIZAM

Zoroastrijanizam je nokoć bila "zvanična" religija sasanidske Persije. Ova je vjera takođe poznata pod imenom mazdaizam.

Templari ili punim imenom "Red siromašnih vitezova Krista i Salomonova hrama" (nazivani još i Vitezovi Templari) osnovan je 1118. nakon prvog križarskog rata s namjerom da pomognu novom Jeruzalemskom kraljevstvu da se odupre napadima muslimana iz okolice, i da pruži sigurnost velikom broju hodočasnika koji su krenuli u Jeruzalem nakon njegovog osvajanja. Red je osnovao Hugo de Payens. Sjedište reda je prvobitno bilo pokraj mjesta gdje je nekad stajao židovski hram, Templum Salomonis, po čemu je i dobio ime.

Neki vjeruju, da je masovno hapšenje Templara koje je bilo organizirano u Francuskoj u petak 13. listopada 1307. korijen praznovjerja o nesreći koju donosi petak 13..

Uz Templare se još i danas povezuju legende o Svetom gralu, Zavjetnoj škrinji, i nekim tajnama graditeljstva. Osim toga, povezuje ih se i sa masonima.

Postoje mišljenja, da su Templari sudjelovali u Portugalskim pomorskim ekspedicijama, kao i da su iz Škotske plovili Atlantikom i stigli do Amerike prije Kolumba. Dokazom za njihova putovanja do Amerike smatraju se nedugo otkrivene stare freske u kapeli u Roslinu u Škotskoj. Naime, na freskama su prikazani vinova loza i grožđe čije je porijeklo Amerika, a freske su, navodno, nastale u vrijeme prije Kolumbovih otkrića.

Posljednju i povjesno najuvjerljiviju legendu čini priča o prokletstvu koje je uputio zadnji vođa ovog reda. Na sam dan svoga pogubljenja on proklinje rimskog papu Klementa V., , francuskog kralja Filipa IV., francuskog premijera i njihovih deset budućih generacija. Sve tri proklete osobe su umrle u sljedećih dvanaest mjeseci, a kasnije sva tri kraljeva sina umiru mlada bez muške djece što dovodi do početka stogodišnjeg rata.

Arheolozi se kunu da su u Sheffieldu pronašli ostatke kuće Robina Hooda – razbojnika iz šume koji je krao bogatima da bi dao siromašnima.

Robina Hooda najčešće povezuju sa Nottinghamom, no istraživači vjeruju da on, ustvari, dolazi iz sela Bolsterstone u južnom dijelu Yorkshirea.

Stručnjaci sa sveučilišta u Sheffieldu počeli su sa preliminarnim iskopavanjem na mjestu u tom selu gdje se nalazi dvorac iz 11 stoljeća.
Robin Hood je mitski lik za kojega stručnjaci vjeruju da je bio sin Waltheofa, grofa od Huntingdona, koji se hrabro suprotstavio normanskoj invaziji. Waltheof je, dakle, bio otac Roberta Fitzwaltera, strijelca koji je kasnije postao poznat kao Robin Hood.

Jedan od volontera koji rade na ovim arheološkim iskopinama, Steve Moxon smatra kako ovo arheološko nalazište ima veliki povijesni značaj. "Mitski Robin Hood bio je inspiracija za mnoge balade i proze 15. stoljeća, a njegovu su smrt opjevali razni pjesnici tog doba ", dodao je

Crna magija upotrebljava se i koristi da bi nekoga povrijedila, učinila loše protiv njegove volje. Bijela magija pomaže ljudima od djelovanja negativnih sila zla ( vrag, demon, sotona, pakao,..... ).
Ljubav, novac, posao, zdravlje, brak, sreća, sex – jednom rječju, blagostanje duha i tijela može se postići djelovanjem ili utjecajem tih magičnih energija. Urok, uroci, vradžbine, kletve, čini, proklestvo ili zlo može biti otjerano ili u potpunosti poništeno bijelom magijom koja dolazi od pozitivne energije univerzalnog bića, kojeg neki nazivaju Bog ili Buddha ili Alah ......

ROĐENJE MAGIJE

Doista, može se postaviti jako mnogo pitanja o postanku i prvim početcima magije. U samom
nastanku ljudske vrste, odnosno, iz jednog stoljeća u drugo, ljudi su otkrivali i spoznavali najrazličitije metode da bi pomogli sami sebi, ali i svojim najbližima. Naravno, sve te metode koje su tada radile određene ili predodređene osobe su se razlikovale po psiho nivou čovjeka, odnosno, iz koje epohe taj čovjek potječe. Stručnjaci i znanstvenici su vrlo često pronalazili potvrdu o magijskom radu na prastarim predmetima i stijenama. To još nije bilo neko formirano, izoblikovano pismo, ali kroz svoje slike dobro su prikazali najrazličitije magično – ritualne seanse.

Ako samo pokušate zamisliti ljude iz tog perioda npr. 2000. godina prije Kristovog rođenja, kako su se oni mogli osjećati ?

Ljudi su se osjećali nezaštićeno, usamljeno, jer je njihov život bio izuzetno težak, surov - vrebale su krvoločne životinje, nisu znali liječiti bolesti, nisu znali tumačiti vremenske nepogode. Tada je bilo previše nerješivih nepoznanica za jednog zemaljskog čovjeka. U to teško vrijeme od koga je tada čovjek mogao tražiti pomoć i zaštitu ?

Brza pomoć u koju su se mogli uvjeriti da pomaže je stizala jedino iz njihove duhovne, spiritualne snage vjerovanja u nešto. Birane misli ( vizualizacija ), a kasnije i riječi upućivali su svojim zažtitnicima, odnosno BOGOVIMA.

MAGIJA je jedna antička, stara znanost bazirana na promatranju kretanja i pomicanja životne energije kroz sve što je stvoreno. Ona se zasniva na ideji da je sva živuća materija uronjena u jedan specifičan fluid u istom vremenskom razdoblju. Sa magijom se potvrđuje da se može utjecati na taj dragocjeni fluid. Mora se znati adresa gdje se upućuje kao i vrijeme. Osoba koja radi magiju, svoje misli i namjere utiskuje u toku jednog magičnog rituala. Moguće je djelovati ne samo na stvari, na životinje, ljude nego i na slijed najrazličitijih budućih događaja. Rezultati znanstvenih istraživanja govore da životni, magijski fluid danas se definira kao frekvencija. Magično djelovanje na čovjeka uvijek je dvojako, odnosno frekvenciju magije prvo prima astralni dio čovjeka ( njegova aura, energija ), pa tek onda njegovo tijelo kao čvrsta materija.

U tjelesnom obliku kod čovjeka magija stvara razne tjelesne i duhovne poremećaje koje čovjek može osjetiti kao npr. lupanje srca, gušenje, kočenje lica, osjećaj povraćanja, vrtoglavice, depresija ili pak jaku agresivnost. Ako magija sa svojom negativnošću djeluje dugo vremena na jednu osobu može joj napraviti pravi životni pakao kao npr. najteže tjelesne bolesti , svaki tip nesreće, pa čak i SMRT.

Isus nije bio potomak kralja Davida, on je oženio Mariju Magdalenu i s njom imao barem jedno dijete. Nakon Isusovog uskrsnuća. Marija Magdalena i njezina djeca otputovali su daleko u Južnu Francusku, tamo su se pomiješali s lokalnim stanovništvom i ostale su različite kraljevske i plemenite dinastije.
PITANJE: Je li Isus krist bio osnivač katoličke vjere?

Drugi naziv Ouija ploča na engleskom je Talking board. Ouija je tehnika gdje drvenasta, trokutasta naprava sa rolinima ( pomični kotačići ) donosi poruke sa onog svijeta. Na tu spravicu stavi se jedna ruka. Ta spravica i ruka vođeni su nekom neobjašnjivom, misterioznom silom, te svojim pomicanjem i dodirom s vrhom drvene naprave određuje pojedina slova abecede i brojeve. Na taj vrlo jednostavan način stvaraju se kompletne riječi i rečenice. To su poruke. Kod plankete na drvenu napravu stavi se olovka koja piše po već pripremljenom papiru ( automatsko pisanje ). I naravno, treća tehnika je papir, a tu se koristi čaša okrenuta naopačke. Svatko od prisutnih stavi po jedan prst na čašu i uz prizivanje određenog duha čaša počinje sama da se kreće do slova i brojeva koji su stavljeni u široki krug. U tom magičnom krugu trebaju biti ispisane riječi - DA i NE. U prostoriji uvijek mora biti neparan broj prisutnih. U lagano zatamljenom ambijentu kada se završava seansa, duha se mora obavezno sa zahvaljnošću ljubazno pozdraviti. Sa ovim mističnim stvarima bolje se ne igrati. Mora se točno znati redosljed u seansi jer u protivnom možete snositi i neke čudne posljedice.