pisma
| listopad, 2005 | ||||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
u ovom blogu, ja ću redovito ili manje redovito zapisivati svoje misli, fantazije, želje, tuge i radosti...
u ovom blogu, ja ću redovito ili manje redovito zapisivati svoje misli, fantazije, želje, tuge i radosti...
10.10.2005., ponedjeljak
samoća...
|
Ležim na krevetu potpuno sama, uz zvuke rachmanjinova, koji donekle ispunjavaju prazninu nastalu time što tebe nema. Međutim, sva je glazba tako tužna i sav je svijet nekako tužan, kada te nema, kada te nema nigdje osim u mojim mislima i mojim snovima. O djevojko neopipljiva, kako bi nam bilo lijepo, kada bi sada pokraj mene ležala i slušala ovu čaroliju klavirskih tipki, dok bih ti ja ljubila nosić… Sasvim dobro mogu osjetiti miris tvoje kose, tvoje predivne duge kose, ona miriše na nebo, i na med i na cvijeće i proljetnu travu, ona miriše na snove i čaroliju, ah ta tvoja nestašna kosa. Tvoje je tijelo gipko i glatko i sasvim skladno, kao da te izradio vrhunski kipar, visoki esteta, onaj tko se razumije u pojam lijepoga… Tvoje tijelo je toplo i meko, pravo utočište za onoga tko putuje čitav život kroz hladne i oštre predjele ove naše Zemljice. I sada, kada osjećam sve te tvoje mirise, ovdje pokraj sebe, zamalo samu sebe nisam uvjerila kako si stvarno i zaista ovdje, i gledaš me i smješkaš se i lagano dišeš…I ne govoriš ništa, ne, ti i ja, djevojko, nama ne trebaju riječi ni priče, one su za one koji ne znaju slušati… Nama djevojko, treba samo glazba i ptice i tišina… Ali što sve to vrijedi, meni, jer kad otvorim oči i dalje sam sama, bez tebe,ljubavi, i dalje je mjesto pokraj mene prazno. I dalje sama… Ali, gdje si? Kada ćeš doći…? O, budite sretni, vi, ljubavnici i ljubavnice. Budite sretni, što vam je dozvoljeno ljubiti, milovati, gledati i slušati svoje voljeno biće. Budite sretni, što ne čeznete, ne lutate, i ne tražite svoju ljubav svakodnevno, stalno i svugdje, uvijek u nadi, da je možda baš sada i ovdje…, ali meni… meni još nkada nije bila sada i ovdje. Moja mi vila izmiče i bježi, i ja ostajem samo sa sanjama…a ponekad, ponekad čovjek ipak treba više od njih. I, tako ostaje mi samo još jedan dan ispunjem samoćom, nadom i maštanjem… Ipak, mnogi nemaju ni to…. |