srijeda, 29.12.2004.
 Ne dopusti da te zavaram. Ne dopusti da te zavara moja maska. A ja nosim masku. Nosim tisuce maski koje se bojim skinuti, ali nijedna od njih nisam ja. Pretvaranje mi je u krvi, ali ne dopusti da te to zavara. Čini se da sam siguran, da je kod mene sve vedro i nepomućeno, i iznutra i izvana. Samopouzdanje i neuznemirenost su moja igra. Pretvaram se da sam miran i da mi nitko ne treba. Ali, nemoj u to vjerovati. Molim te, nemoj. Na površini možda djelujem glatko, ali ta površina je moja maska, maska koja se stalno mijenja i uvijek me pokriva. Ispod nje nema samopouzdanja ni samodopadnosti. Ispod nje sam ja, zbunjen, uplašen i osamljen. Ali, to skrivam. Ne želim da to itko zna. Pri pomisli da bi netko mogao vidjeti moje slabosti hvata me panika. Zato stavljam masku iza koje se mogu sakriti, nonšalantnu, sofisticiranu fasadu koja mi pomaže pretvarati se, koja me štiti od znalačkog pogleda. Ali, upravo je takav pogled moj spas. I ja to znam. On je jedino što me može osloboditi od mene samoga, od zatvorskih zidova koje sam sam podignuo, od ograda koje tako pomno podižem. Ali, to ne govorim. Ne usuđujem se. Bojim se. Bojim se da tvoj pogled neće pratiti ljubav i prihvaćanje. Bojim se da ću pasti u tvojim očima, da ćeš mi se smijati i da ce me taj tvoj smijeh ubiti. Bojim se da zapravo nisam ništa, da ne vrijedim, da ces ti to vidjeti i odbaciti me. Zato igram svoje igre, ocajnicke igre pretvaranja, pod fasadom sigurnosti, a iza nje se skriva uzdrhtalo dijete. Tako pocinje parada maski, bljestava ali prazna parada maski. A moj se zivot pretvara u bojisnicu. Lijeno razgovaram s tobom bezbriznim tonom povrsnih razgovora. Kazem ti sve ono sto zapravo nije nista, a nista o onome sto u meni place. Zato ne daj da te zavara moja rutina. Molim te, pomno me slusaj i pokusaj cuti ono sto ti NE govorim.… ono sto bih volio da mogu reci…. Ono sto mi je potrebno da kazem kako bih opstao, ali to ipak ne mogu reci. Ne volim to skrivanje. Doista ga ne volim. Ne volim porvsne, lazne igre koje igram. Volio bih biti iskren. Volio bih biti iskren i spontan, biti ono sto jesam, ali ti mi moras pomoci. Svaki put kad si ljubazan i blag, kad me ohrabrujes, kad me pokusavas shvatiti jer ti je doista stalo do mene, moje srce dobiva krila - vrlo mala i slaba krila, ali ipak krila. Uz tvoju paznju i suosjecanje, uz tvoje razumijevanje, mogu uspjeti. Ti mi mozes udahnuti zivot. Nece ti biti lako. Tko dugo vjeruje da je bezvrijedan gradi debele zidove. Ali, ljubav je jaca od debelih zidova i to je ono sto mi daje nadu. Molim te, pokusaj srustiti te zidove cvrstim ali njeznim rukama, jer dijete je vrlo osjetljivo, a JA JESAM dijete. Tko sam ja, pitat ces se. Ja sam netko koga vrlo dobro poznajes. Jer ja sam svaki muskarac, svaka zena, svako dijete, svako ljudsko bice koje si sreo." |
