|
|
| < | svibanj, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
život se ne mjeri brojem udisaja koje napravimo, nego trenucima koji nam oduzmu dah
U nekoliko sekundi koliko nam je trebalo da se približimo pješačkom prijelazu, uspjela sam vidjeti kako je manja skupina školaraca pretrčala cestu, uglavnom dečki. Vidjela sam i da su za njima ostale cure, i još neki prolaznici. Mi smo bili prvi na semaforu i opasno brzo smo se približavali klincima. U prvom redu bile su tri klinkice. Jedna od njih krenula je, napravila tri koraka i vratila se nazad. Njezina frendica krenula je za njom. Napravila je jedan korak, jedan nazad, i na kraju jedan naprijed. U tom trenutku počeli smo kočiti svom snagom, dragi je povukao ručnu, čulo se škripanje guma i jedno veeeeliko tuuup. Cura se zakotrljala na braniku i odletila na našu prednju šajbu, ravno meni u lice. Skamenila sam se od užasa.
Sjećam se da sam izašla iz auta čim smo se zaustavili. U zraku se osjetio miris spaljenih guma. Auto koji je vozio pored nas i zbog kojeg nismo mogli izbjeći sudar jer se nismo imali gdje pomaknuti, nije se ni pokušao zaustaviti, samo je produžio. Klinci su vrištali, njena najbolja frendica je histerično plakala. Ja sam prva došla do nje, pala je na pod pored naše zadnje gume. Sva sam drhtala, jedva sam disala. Ona je ležala licem prema asfaltu, nisam uopće znala da li je živa jer se nije micala. Skinula sam ruksak s nje nekako automatski. Nije mi uopće palo na pamet da je mrtva, to mi jednostavno u glavi nije bilo moguće. Zato sam čekala da se pomakne. Oko mene i nje stvorio se krug ljudi, znatiželjnika koji su došli gledati šta se dogodilo, a ne pomoći. Prošlo je otprilike pola minute, ona se počela micati. Tih 30-ak sekundi činilo mi se ko da se vrijeme zaustavilo, gledala sam ljude oko sebe, nitko nam nije prišao, svi su samo stajali. Došla je njezina frendica do nas, plakala je i govorila „o moj bože, o moj bože, o moj bože“ naizmjence sa „sve će biti u redu, sve će biti u redu“.
Cura se počela pridizati, ali nije mogla sama. Tada je konačno došao jedan čovjek i pomogao nam da ju pridignemo. Nakon nekoliko sekundi rekla je samo „dobro mi je“. Lice joj je s jedne strane bilo krvavo. Sjela je na cestu i bezveze buljila. Frendica je i dalje histerizirala sa strane i nije joj ustvari nimalo pomogla. Netko je rekao da je zvao hitnu.
Mi smo s njom išli na one prve pretrage. Bila sam potpuno smirena, čak smo se i odvezli do bolnice s takvim razbijenim autom. U trenucima su mi počele kliziti suze, ali maksimalno sam se kontrolirala. Tek kad smo čekali tamo neka snimanja, nazvala sam starce i u tom trenutku sam pukla, nisam mogla više držati te emocije u sebi. Počela sam plakati ko mala beba, mama nije niš razumjela, prvo sam se morala isplakati pošteno, i onda sam joj počela pričati šta nam se dogodilo.
U bolnici su je zadržali par dana na promatranju. Na kraju nije bilo ništa ozbiljno, imala je manji potres mozga, i natučeno koljeno.
Kad su došli njeni starci, ona je bila unutra kod doktorice. Ja sam pričala s njenom starom, ispričala sam joj sve kako je bilo, žena je bila (barem mi se tako činilo) potpuno smirenom. Kad je stigao stari, nije mi htio ni pružiti ruku. Žena mu je ispričala šta je bilo, on nas je i dalje gledao kao da smo mu mi ubili kćer. Razumijem ga u potpunosti, i ne bi mu ništa zamjerila jer bi i meni bilo tako.
U takvim situacijama shvatiš puno stvari – veličinu života i veličinu roditeljske ljubavi, shvatiš koliko je život krhak i kako je čovjek malen, shvatiš koliko su ljudi bezobzirni, i kako nikome nije stalo, shvatiš kako ne možeš računati na druge i da su ljudi gledatelji tuđih života, da nitko ne želi sudjelovati, shvatiš kako je malo potrebno, koliko je sekundi potrebno da ti se život promijeni, ili da ga ti nekome drugome promijeniš.
P.S. Zašto ovo nije priča, i koja je povezanost između njenog i mojeg života (pogledaj i prethodni post) ne mogu vam reći, ali zastrašujuće je saznanje da sam se osjetila kao da živim u paralelnom svemiru i da su se naši životi dotaknuli u tom jednom danu na tako bizaran način.