|
|
| < | siječanj, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
život se ne mjeri brojem udisaja koje napravimo, nego trenucima koji nam oduzmu dah
Zamislimo svijet u kojem bi svi dolazili točno na vrijeme. Recimo, počinje sastanak točno u 8.15, nitko ne dolazi u 8.17 jer su svi tramvaji krenuli na vrijeme, svi auti su vozili bez zastoja, nitko nije zakasnio na avion… Profesor dolazi na predavanje i prije vremena, žena iz statistike ne kasni na konzultacije pola dana, ispit traje točno 20 minuta, i ako si u drugoj drugi dolaziš točno u 14.25 na red. Na kavu s prijateljicama dolaziš tri minute prije dogovora, na randes vous s frajerom zakasniš samo pet minuta kako ne bi ispalo da ti je toliko stalo, ne zakasnite na kino predstavu zbog njegovog/tvojeg tramvaja u zastoju…
Now, come on, back to reality…tko nije zakasnio nijednom u životu? Tko je taj koji kreće ranije da bi bio bez obzira na vremenske/prometne/neznamkakve prilike točan? Tko je taj koji stigne uopće razmišljati o tome? Pa sigurno velika većina ljudi…u koje se ja ne ubrajam. Jednostavno, ja ne stignem doći na vrijeme. Znam da to nije isprika, ali uvijek je nešto u igri na šta ne mogu utjecati. Recimo, tramvaj. Ili prometni kolaps. Ili sretnem nekoga. Ili zaspim. Ili se predugo tuširam. Ili zastanem predugo u nekom dućanu. Ili-ili-ili…
U srednjoj školi nisam nikada dolazila na vrijeme na prvi sat. Osim kad smo pisali ispit. Ali tada sam uglavnom dolazila prerano, tako da se ni to ne računa kao da sam došla na vrijeme. Jer ja to jednostavno ne znam. Ne znam doći na vrijeme. Točno su svi profesori znali tko kuca na vrata u 8.10/14.10. Nitko me više nije ni zapisivao da falim. Na faxu hvala Bogu postoji akademska četvrt, ali ni to mi nije puno pomagalo. Tada sam se malo prisilila, pa sam na dva predavanja (na kojima čak nije ni postojala akademska četvrt) dolazila na vrijeme. Zato što su profesori bili zlopamtila, pa sam morala. Na kavu s frendicama nisam nikad došla na vrijeme. Do prošlog tjedna.
Tek sam prošli tjedan shvatila da sam ja kronični i gotovo neizlječivi kasnitelj. Frendica s posla je komentirala kako me ne mora ni zvati prije pol 10 jer me još nema na poslu. Dobro, ona je malo pretjerala, uglavnom dođem do 9, ali tek sam tada shvatila da drugi to ipak primjećuju. A to mi ipak nije dobro.
I onda sam si malo razmislila. Ako sam mogla na početku dolaziti do 8.15, mogu i sada. Ako sam mogla na faxu 3x tjedno dolaziti na vrijeme, mogu i sada.
I tako sam jučer čvrsto odlučila da ću doći do pol 9. Probudila sam se u 7.10. Onda sam odlučila odspavati još samo pet min. U 7.15 sam odlučila da mi je dovoljno 25 min da se spremim i da ću se dići u 7.25. Iskočila sam iz kreveta u pol 8. Spremila sam se valjda brzo, odabrala sam odjevnu kombinaciju isto prilično brzo, pa sam se onda sjetila da još moram ponijeti ovo i ono….i tako sam došla na posao u 5 do 9. S najboljom željom da stignem do pol 9. Jer trebam se lagano odviknuti od kašnjenja jel, pa neću odmah zacrtati 8.15. danas je bila ista priča.
Zato ako netko ima lijek za kašnjenje molim odmah da se javi na mail.