|
|
| < | prosinac, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
život se ne mjeri brojem udisaja koje napravimo, nego trenucima koji nam oduzmu dah
Da nije sve tako crno na poslu, potvrđuje činjenica da mi je najbliža suradnica takozvana Dobrica Herself. A sad ću objasniti i zašto.
Ona je jedna od onih rijetkih ljudi koji ti nikad, baš nikad neće reći ništa ružno. Ona je jedna od onih koji o svima misli dobro. Ona je jedna od onih koji će te utješiti kad ti je najteže.
Da ne bi sad ispalo da je savršena, ipak treba dodati da će ta ista cura zaboraviti tvoj rođendan, da ti neće kupiti čokoladicu u kiosku iako ju je dobila već 500 puta od tebe, da će ti uvaljati i svoj posao dok ona švrlja po netu i piše mailove. To su sve ustvari ružne stvari i uopće nije za očekivati to od nje. Bez obzira na to, ona je i dalje Dobrica Herself. Zato što je zaboravila rođendan jer je najzaboravljivija osoba na svijetu i sve mora pisati na post it papiriće. Zato što ti daje svoj posao jer želi da i ti nešto naučiš. Zato što ti nije kupila čokoladicu jer ujutro kad kupuje novine ne zna ni kako se zove.
Zato što će za onog koga cijeni, poštuje i voli uvijek raditi gluposti poput muljanja šefice, zato što će te pustiti doma ranije kad ideš na wellness weekend, zato što neće nikome na svijetu reći da svaki dan dolaziš na posao u 10 do 9, zato što će piti sa tobom šampanjac na Badnjak sat i pol prije odlaska u Španjolsku na godišnji.
Zato što je ona jednostavno Dobrica Herself. I zato hvala joj što mi uljepšava uredske dane.
p.s. za sve one koji su pomislili da imam sklonosti prema istom spolu, ne, nemam.
Kad sam birala fax nisam razmišljala gdje ću poslije raditi, nije bilo ni bitno. Sada mi je itekako bitno gdje i šta ću raditi, kada ću dobiti plaću, kolika će biti i da li će doći na vrijeme, da li će me prijaviti…
Sve su to stvari o kojima baš i ne razmišljaš kad upisuješ srednju ili fax. Bila sam najsretnija na svijetu kad sam dobila ovaj posao. To je ono o čemu svi moji kolege samo sanjaju. Jer u mojoj struci ako imaš ovakve radne uvjete, ne možeš željeti bolje i više od ovoga. Svaki mjesec oko 12-og dobijem oko 4500 kn, prijavljena sam, radim u državnoj firmi. Moj posao uključuje putovanja po cijeloj Hrvatskoj tijekom cijele godine, a ljeta provodim na obali, naravno ne cijela, već po par dana, pa sam onda 2 tjedna u zg, pa opet…imam službeni mobitel koji mogu bez problema trošiti, a osim toga imam i druge advantages, no neću u detalje.
Da, imam posao. Dream job. Na ovaj tekst potakla me jedna bivša građevinarka, koja se odmetnula u dame, svojim oduševljenjem s novim poslom. Radim manje od godinu dana, ali već nakon 6 mjeseci moje ushićenje je splasnulo. Zašto? Pa...
Prvo: na poslu moraš biti spreman dati ne 100 %, nego stvarno 150 %. Pogotovo ako si mlad, i ako su svi baš svi stariji od tebe (jer automatski si i glup i nesposoban zato što si mlad). Dakle, moraš biti bolji od njih, da bi uopće smio nešto reći. Rijetke su firme u kojima imaš pravo glasa ako si tek došao.
Drugo: nauči gubiti. Zbog drugih. Dakle, ako tvoj pretpostavljeni nešto sjebe, a u što si ti igrom slučaja bio upetljan, ti ćeš doći na razgovor, i tebe će se oprati, jer kako to uopće ne znaš. Mislim, ipak direktor ne može misliti na sve. Ti misli za njega i umjesto njega, a on će samo pobrati zasluge. Opet, rijetke su firme u kojima će šef reći – sve zasluge pripadaju mladom kolegi, ja sam bio samo mentor…
Treće: nauči da ima dobrih ljudi, ali da loših (u poslu) ima još više. I da i oni koji su dobri, kad pokažeš da nešto znaš bolje/brže/jednostavnije od njih, napravit će sve da to ne možeš i pokazati. Mostly!
Treće plus: i nikad baš nikad ne smiješ zaboraviti da prema svima bez obzira na sve moraš biti dobar i drag – ukratko pretvarati se, glumatati, sraćkati.
Dakle: reality check: imam posao. I to stvarno dobar. Šta ne valja? Ljudi! Zaposlenici! A zašto? Zato što igraju po životnim pravilima, po pravilima posla (barem ovoga), a ne po ljudskim!