Story Of A Witch
Peto poglavlje
Dragi dnevniče!
Probudila sam se razočarana, nisam ga sanjala. Zapravo nisam sanjala ništa, cijeli moj san je bila velika crna rupa. Besmisleno trčkaranje crnilom, nigdje ničega nije bilo, osim zvukova koji su bili toliko jaki, mogla sam osjetiti kako mi se fizički urezuju u kožu. Vrištanje, plač, vapaji za pomoć. I ja sam se probudila vrišteći, Mye i Leone još nije bilo. Ustala sam iz kreveta i ogledala se po sobi. Sve je izgledalo kao i jučer, ali osjetila sam u sebi da nešto nije u redu, nešto u zraku je bilo sablasno, neprirodno. Povjerala sam svom osjećaju jer cura još uvijek nije bilo. Moja ljubičasta pidžama je bila skroz mokra, osjećala sam se još iscrpljenijom nego prije. Nije bilo vremena za odmor, bolilo me cijelo tijelo, ali morala sam u školu. Otišla sam u kupaonicu i pogledala se u ogledalo, sljedeće što je uslijedio je bio još jedan vrisak, ali moj. Tijelo mi je bilo totalno izmasakrirano, kao da me netko bičevao, lice mi je bilo razderano, gnojno, krvavo i u velikim ranama, a tek ruke, pola mesa je bilo otkinuto. Probala sam doći k sebi, uzela sam alkohol iz ormarića do ogledala i prolila ga po rukama i licu, bol je bila neizdrživa, ali htjela sam da to nestane, vjerovala sam da je to samo maska, da se netko poigrao samnom, pogledala sam opet u ogledalo, tuga mi se nadvila nad lice. U odrazu ogledala sam ugledala Phila sam smiješkom na licu, izgledao je tako zlo, pokvareno, nerealno, bojala sam se. Nisam mogla vjerovati da je to on, na kraju sam se onesvijestila. Ne znam koliko sam dugo bila u nesvijesti, ako uopće i jesam, probudila sam se u vlastitom krevetu. Nisam se obazirala ni na što, samo sam odjurila u kupaonicu i pogledala se u ogledalo. Sve je bilo normalno, nije bilo nikakvih ožiljaka, nikakvih rana, koža mi je bila sasvim zdrava. Čula sam da me netko zove, iza mene su se našle Mya i Lea sa zabrinutim izrazima lica.
"Napokon si budna!" - zaderale su se Leona i Mya u jedan glas.
"Što?" - zbunjeno sam promrmljala.
"Hej, ludo jedna, spavala si čitav tjedan! Nitko te nije mogao probuditi! Zabrinule smo se užasno!"
"Ha? Pa legla sam sinoć..."
"Izgleda da si u snu izgubila pojam o vremenu."
"Vi mora da me zezate..."
"Ne, ozbiljno ti kažem, eh, a barem si se dobro naspavala!" - Leona se nasmijala.
"Bitno je da si sada budna i da je sve u redu."
Nisam se ništa naspavala, ruke i noge su mi bile teške kao olovo, a onaj zlobni Philov smješak mi je parao srce i um. Što li je to bilo? Činilo mi se kao da to niti nije bio on. Ili se varam? Ah, mrzila sam te borbe unutar sebe. Sva sreća danas sam imala nastavu. No Mya i Leona su opasno negodovale i uporno me tjerale da se odmorim još jedan dan. Ma zar su one poludile, spavala sam tjedan dana, nema šanse. Brzo sam se obukla, spremila knjige i krenula u školu. Ne znam niti kojim sam putem došla do škole, samo sam hodala, misli su mi bile potpuno prazne. Stala sam pred stepenice, Nathan i Arian su čavrljali sa Philom i smješkali se, nisam htjela da me zaustave i ispituju pa sam se probala nezamječeno provući pored njih. Ništa od toga, Arian se zaletio i zagrlio me svom snagom. Nathan se dovukao do mene kao da je vidio duha, a Phil... On je ostao stajati na istom mjestu, gledao me sasvim smireno.
"Svaki dan smo ti dolazili u posjet, što je bilo s tobom?" - zabrinuto je pitao Arian.
Phil se nasmiješio: "Dobrodošla natrag Liraelion."
"Teško ti je pozdraviti me pred svima?"
"Sve u svoje vrijeme." - zagonetno se nasmiješio.
"Dosta mi je tih tvojih zagonetki i misterija, što se to događa?!?!" - proderala sam se na njega.
Svi su se okrenuli prema meni kao da sam pala s Marsa. Nisam se obazirala na njih.
"Zašto me tako maltretiraš?!?! Zaslužujem odgovore!"
"Smiri se Lirael, samo se smiri." - došao je do mene kao da klizi.
"Neću, ne mogu više, znaš li ti kakvu noćnu moru sam ja imala?!?! Ah, da, znaš, bio si iza mene i likovao. Gade jedan bolesni"
"O čemu to pričaš?" - mahnuo je rukom i svi su stali mirno, poput kipova.
"Što si to napravio?"
"A ne moraju oni sve slušati, zar ne? Ono o ćemu mi imamo pričati nije shvatljivo njima."
"Kako možeš biti tako miran, kako mož..." - prekinuo me usred riječi i poljubio.
Da, poljubio me. On je mene poljubio, imala sam osjećaj da ću se onesvijestiti. Uh, njegove mekane tople usne. Sve je nestalo oko mene, samo on i ja.
Odmaknuo se i pogledao me svojim prekrasnim očima. Uh, misli, misli, izdajete me. Dugo sam čekala to. Stajao je šutke i kao da je čekao moju reakciju. Posadio je sjeme i čekao da počne klijati. A ja nisam znala što trebam, što reći, što napraviti i zato sam jednostavno uzvratila. Poljubila sam ga kao da je posljednji put u životu i sve se zacrnilo...
