The End ( not The Doors song. my song )
|
Neću okolišati. Bit ću izravna, izravnija no ikad. Odmah na stvar. In medias res. Da, da, da... Jednostavno se želim oprostiti. Bez suza, bez nostalgije, bez žaljenja za bilo čim. Nemoguće, znam. Nisam od onih koje s maramicom u ruci ni dočekuju ni ispraćaju. Ipak, možda je ovo moja ''maramica''. Ne mogu drugačije, moram. Ne bih si nikad išta drugo oprostila. A toliko prezirem ovo. Toliko o mojoj izravnosti... Samo se čini da vrludam, da ne znam što ću, ni s kim se, s čim opraštam. Ja se opraštam s jednim velikim poglavljem u svom životu. Opraštam se sa svojim djetinjstvom. (Bože moj, pa zar se oproštaj s nečim tako dragim, toplim, svodi na mrska piskaranja po blogu???) Prešla sam jednu veeeeeeeliku stepenicu u svom životu. Čestitaju mi, hvale me, mama me ponosno tapša po ramenu. A ja ne mislim sa sjetom samo na razdoblje srednje škole; ali, to je razdoblje ono za koje sam mislila da predstavlja most između nas malih i nas odraslih. Mostovi SPAJAJU ljude i mjesta. Ne, ne. Iznenadila sam se shvativši da je srednja škola mjesto za sebe. Pamtit ću to mjesto po mnogočem. Tu sam iznijela svoju osobnost golu. Golu, doslovce. Nagu, bez odjeće. ''Pure angel'', vječito u rozom. Tu sam okusila okus pravog prijateljstva, toplinu ne maminih kolača nego.... povjerenja, privrženosti! Tu sam s vremenom shvatila da ne rade svi kao ja. Da oni igraju. S vremenom sam shvatila kako stvari uistinu funkcioniraju, i nije mi se to nikako svidjelo...dugo sam odbijala prihvatiti istinu. S vremenom sam se i ja odlučila - ne igrati prljavo, ne. Već zaigrati. Ako sam prije bila 'pure angel', izgubila sam ono ''pure'', da, ali još uvijek imam ono ''angel''. Toga se, bez obzira na žestinu igre, ne namjeravam odreći. Skinula sam ružičaste naočale! Mada sam i primila primjedbu da je tužno što se nekom više sviđam s njima nego bez njih, a isti opet priznaju da život na veliko i na široko gazi po tima što kišu i oblake vide ružičasto. To ću razdoblje pamtiti i po mnogim uspomenama koje su tako naivno slatke, i u isto vrijeme tako daleke... Kako sam si smiješna sad kad se sjetim kako sam kao prvašica bila zatreskana u maturanta, ne jednog. Mlado, ''ludo''! Pa ona trema pred odgovaranja na ploči i pred testove iz matematike... Pa prvi šalabahter. Prvo mini pijanstvo. Jooooooj... Sve sam prvo doživjela TADA! I kako onda ne zaplakati? Pamtit ću taj dio svog života, nezaboravan i neponovljiv, i po mladenačkim nesigurnostima, kompleksima, koje sam, srećom, uglavnom i prevladala. Po svojoj anoreksiji, bulimiji, ortoreksiji. Da mogu, ne znam bih li išta mijenjala. Sve je to dio života! Da nismo doživjeli baš TO, to što nam i nije baš divna uspomena, možda sad ne bi bili onakvi kakvi jesmo, možda bi živjeli u zabludi, u neznanju. Na greškama se uči! I uči, i uči... Uvijek, uvijek ću se sjećati divnih ljudi koje sam upoznala. I onih u koje sam se razočarala. Najpametnije je oprostiti. Ja jesam. Treći i četvrti razred najbolja su moja iskustva, uspomene i doživljaji. Uza sve ostalo, svoj maturantski razred pamtit ću, mislim, najviše po NJEMU. Uza sve ostale ''njih'' i sve ostalo ''stvari'', ON ima posebno mjesto. ON i NJEGOVA dva pogleda. PRVI, tik pred poljubac. Onaj vragolasti, zavodnički, u iščkekivanju... I nakon svega s nama, DRUGI, bolan, kao da se sve u meni najdražim očima na svijetu ugasilo - kad me vidio s drugim. Nikad neću zaboraviti ta dva pogleda. Nikad neću zaboraviti NJEGA. Ni danas, kad mi se čini da je naša priča ipak, unatoč svemu, gotova. Unatoč tome što ne želim kraj. Unatoč mom nagovaranju same sebe da idem dalje. Previše je emocija još na tapeti. 4 godine puta 365 dana uspomena, dojmova, mojih razmišljanja. Nemam više snage ogoljavati se. (A možda me je i sjećanje na njega umorilo i rastužilo, pa sam izgubila volju za tim. Možda.) Dovršit ću ono što sam i počela. Pamtit ću svaki čas, svaku ružu i svaki trn, sve, sve, sve... I proplakati od sreće, ali samo ponekad, kad izgubim ''snažna sam i nitko mi ništa ne može'' bitku. K vragu, i moja sentimentalnost! Nije vrijeme za patetiku! Najbolje me, kažu, tek čeka... Jedva čekam i to - fin - |
