|
Nalazim se na širokoj, prostranoj livadi... Proteže se unedogled. Trava je visoka do koljena, toliko visoka da mogu osjetiti njen miris. Sjaj u travi-maslačci,suncokreti,tratinčice... Vidim i visoka stabla tajnovite, lijepe,svježe šume. Ali ona je daleko iza mojih leđa... Usredotočavam se na ono meni blizu. Tu je jedan konj, predivan, snažan, ponosit, veselo maše repom. Mirno stoji i pase travu, ali osjećam da u sebi krije toplinu i golemu energiju, koju jedva čeka iskoristiti za jurenje ovim zelenilom bez granica. Tu sam, dakako, i ja. Krećem se tako lagano i nježno, tako sraslo s prirodom kao da sam dio nje - kao što je i ona tratinčica. Opipavam koru drveća i osjećam sokove koji protječu ispod nje. Mirišem, osluhujem... Sve je tako predivno. Nakon nekog vremena, konj počinje trčati. Trčim i ja, preskačem preko trave kao preko ograde, kao da hoću dodirnuti nebo... I želim,toliko sam sretna. Sva sam u bijelom, koje vijori na povjetarcu i dok trčim. Kao i moja kosa. Kao i cijela livada - sve je u veselom i nestrpljivom pokretu. Ali, nisam sama. Tu je još jedna osoba, još jedno ljudsko biće. Jedan crnokosi, crnooki... Onda mi jedan glas, koji nije svjestan da prekida igru i okončava to blaženstvo, govori da odem na mjesto gdje se osjećam sigurno. To je moj stan, moja soba. U sobi sam sama, ali i znam da nisam - sama, jer osjećam da su u susjednim prostorijama ljudi koji me puno vole, i ja njih također. Zaista se osjećam sigurno, i što je još važnije, voljeno. Uzimam suncokret s one livade i otvaram vrata dok brojim da 10... Otvorila sam oči! Eto, toliko, za ovaj post dosta. Poanta bi bila da je život lijep, da nismo sami i da treba uživati u životu. Ma, trenutno nemam baš inspiracije za koju bolje sročenu poantu... Važno je da pjesnik zna što je htio reći! pusa |
