petak, 15.02.2008.
Someones in the time
Što mislite, koliko pogrešaka čovjek može napraviti u mjesec dana, jednom kratkom roku? Veoma mnogo, ali uvijek će biti onih koji će mu tu pogrešku oprostiti... Koji će to razumjeti, uvijek ima takvih ljudi... Ali uvijek ima i onih drugih, koje će vam te pogreške opako zamjeriti, koji vam ih nikada neće oprostiti...
Ovaj post pisan je u 3. licu, s namjerom da bude lijepši i bolji.
"Louis, volim te", šapnula je, dok joj je hladan vjetar puhao kroz kosu. Louis ju je tužno gledao, još uvijek propadajući u snijeg. Stajala je na ledenom snijegu koji je osuo cijelu okolinu, pred Anduril, koja je djelovala hladno puput snijega. Louisovo lice se izobličilo od straha i tuge, ali ništa nije rekao, smatrao je da će Violet donesti pravu odluku, tome se zapravo i ona nadala. Anduriline oči poprimile su sivu boju, boju koja je gotovo ubijala pogledom. Violetino lice djelovalo je umorno, tako iscrpljeno zbog svega što se događa. Ostale Izabranice Zla nisu se previše trudile pratiti situaciju, znale su da Violet neće sama napasti, to bi bilo suludo. Pa, Violet je jako dobro znala što joj je činiti, znala je da će to spasiti svijet. Zašto je onda toliko oklijevala?
Ponekad ljudi pomisle da ste ludi kada pokušate učiniti ono što vi smatrate najboljim, a oni to smatraju ludosti. No ti ljudi nikada ne pomisle da su i oni radili takve stvari, da su i njima govorili da su to puke ludosti... Ovisi od situacije, te ludosti mogu biti dobre ili loše, ispravne ili krive... A mogu značiti i život cijelome svijetu...
Pala je na koljena, na ledeni snijeg, ravno pred Anduriline noge. Andurilino hladno lice razvuklo se u podrugljiv smiješak. Violet je osjetila kako joj se hladnoća širi cijelim tjelom, osječala se izmoreno... Ali znala je da je to jedini način. Izvadila je Prsten Dobra s ruke i zadržala ga u rukama, bio je neizmjerno topal, širio je neku posebnu toplinu. Anduril je spustila ledeni pogled na Prsten Dobra. Violet je gledala Prsten s nevjerojatnim povijerenjem, dok nitko nije mogao izgovoriti ni riječ. Andurilin smiješak bio je neispiriv i snažan, znala je da je kraj blizu...
U daljini začuli su se užurbani koraci, četiri Izabranica Dobra trčale su najbrže što su njihove noge mogle prema mjestu gdje su oni stajali. Vjetar je huhtao kroz krošnje drveća koje je odavno ostalo bez lišća. Sve je bilo pusto i tužno, Violet se osječala kao da sreća nikada nije postojala...
Kada je napokon svanuo dobar dan, dolazi noć i kraj tome danu... Svaki dan završi, je li to razlog da ih prestanemo živjeti?
Dotaknula je Prsten Dobra s potpunom sigurnošću i glasno udahnula... Udahnula je svoj posljednji dah, dah za spas cijelog čovječanstva. Njezino tjelo palo je na hladni snijeg, ali sada više nije osječalo tu hladnoću. "Ne!" užasno su uzviknule Izabranice Dobra i Louis. Izabranice zla puko su stajale gledajući u Violetino beživotno tjelo, bez ikakve riječi. Tjelo koje je palo ispred Andurilinih nogu. Louis se samo odjednom vratio na površinu, iako se po njegovom izrazu lica činilo kao da je propao još dublje. Izabranice Dobra i Louis stajali su pored Violetinog tjela, nisu mogli izgovoriti niti riječi. Krupne suze tekle su niz njhove lica dok su dirali Violetino hladno tjelo.
Kada ode neka draga osoba, večina ljudi se osječa kao da je otišao dio njih samih. To je i istina, dio njih samih je i otišao zajedno s tom dragom osobom, kao što je dio te osobe zauvijek ostao s tom osobom, ostavivši na taj način dio sebe, uvijek će te osobe biti uz nas, u našim srcima... I nikada ih nećemo zaboraviti...
Anduril je pala na koljena, njezina duga crna kosa dodirivala je hladnu površinu. Nebo se smračilo, još uvijek sve odavalo neopisivu tugu. Anduril se osječala kao da su svi grijesi svijeta okupljeni u njoj, nije imala snagu ustati. Osjetila je što je sve učinila, osjetila je koliko se toga dogodilo samo zbog nje, osjetila je kako je osoba koju je mrzila dala život da spasi... I nju zapravo... Sve što je učinila odjednom se samo spustilo na nju. Nije se više mogla odupirati, onesvijestila se.
Većina zlih ljudi shvati svoje grijehe tek kada se dogodi nešto stvarno loše u njihovim životima, shvate koliko su toga zapravo učinili... Netko je jednom rekao da je čovjek doista čudno stvorenje, u jednoj sekundi je na vrhu svemira, a u drugoj već plače i sažaljeva sam sebe... Tko god to bio, bio je u pravu!
Anduril se trgla. Stajala je na hladnome kamenome podu, s tu i tamo nekom malom rupom. U prostoriji je bilo zapravo veoma toplo, samo je pod bio hladan. Podigla je glavu. Ispred nje bio je veliki, drveni radni stol na kojemu je bilo mnoštvo knjiga, poslaganih u tri reda na stolu, u svakom redu bilo je 3 knjige. Anduril se uspravila, kako bi malo bolje promotrila prostoriju. Na stolu je bilo još par bilježnica, nekoliko pera, prazna bočica tinte te nekoliko Dnevnih proroka. Osječao se jak miris tinte i starog papira. Iza nje bilo je par zatvorenih ormara, izgledali su divovsko, pošto prostorija nije bilo veoma velika. Odjednom začuo se škriput vrata, u prostoriju ušla je djevojka duge, kovrčave, smeđe kose koja je lepršala dok je hodala. Sjela je u udoban naslonjač kod stola. Okrenula se prema Anduril i pogledala je svojim smeđim očima. "Anduril, mislim da znaš što ti je činiti", rekla je spokojnim glasom, već poznatim glasom svim poznanicima Violet Vallenttine Granger. Andurilino lice preobličilo se u tužnu grimasu. Pogledala je u Prsten Zla koji se sjajio na njezinoj ruci, u tom trenu osjetila je neopisiv gnjev. Neopisiv gnjev što je postala rob takve stvari, što je činila ono što je ona htjela. Divljački je skinula Prsten Zla s ruke te ga snažno bacila u pod. Pogledala je Violet pogledom punim tuge, punim osječaja krivnje. "Tako je trebalo biti", šapnula je Violet, "Je li to sigurno tvoja odluka?" "Sigurno!" siknula je ljuto. Violet je ustala, duga, bijela haljina vukla se za njom dok je koračala prema Prstenu Zla. Na ruci sjajio joj se Prsten Dobra, još uvijek je tamo stajao... Netaknut. Sagnula se, u ruke uzimajući Prsten Zla. Lagano je kucnula Prstenom Dobra o Prsten Zla koji se jednostavno... Rasplinuo na njezinu dlanu. Blage crte Violetinog lica nasmiješile su se. "Sada možeš ići", rekla je. "Hvala ti, Violet... I žao mi je", rekla je Anduril zabacujući kosu iza.
Kada jednom priznamo sve svoje grijehe sami sebi i ako se stvarno pokajemo, možemo biti sigurni da više nećemo učiniti nikakvu pogrešku. Oh, kako bi bilo da svi zločinci ovoga svijeta shvate što su učinili čovječanstvu i napokon se predaju.
Anduril je otvorila oči. Ležala je u Bolesničkom krilu, omotana u bijele plahte. Oko nje smiješile su se Izabranice Zla i Izabranice Dobra, koje su o svemu bile obaviještene Violetinom porukom. "Dobro jutro", nasmiješila se Victoria, zabacujući kosu baš onako kako je Violet nekada činila. Anduril se lice razvuklo u osmijeh, osječala se lepršavo i očišćeno, kao da bi svakog trena mogla poletjeti. "O svemu smo obaviještene", rekla je Anna odmah, kako nebi bilo zabune. "Ok.. Žao mi je... Zbog Violet", rekla je Anduril zatvarajući oči. Lijevom rukom prošla je prste desne. Bili su glatki, bez iti jednog Prstena... Napokon, Prsten Zla je uništen, i samo će dobro vladati ovom svijetu... Zasluženo dobro jedne djevojke koja je za to dala svoj život, djevojke koju nitko od ovih ljudi neće zaboraviti. "Violetin... Sprovod je sutra", šapnula je Roxxane, sada ju svi zovu Roxy.
Kažu da nema ničega lijepšeg od toga da povratiš stare prijatelje, a kako li je tek lijepo kada ti najbolji prijatelji postanu oni koje si nekada mrzio? Za koje si smatrao da su ne znam kakvi, a u stvari su jednake osobe kao i svi mi... Jer svi smo mi u cijeloj biti isti.
Snijeg je lagano sipio, ali nikoga to nije zaustavilo, točnije rečeno: cijelu školu. Svi su brižljivo koračali za Dumbledorem, koji je ispred sebe čarolijom nosio jedan srebrom i zlatom okičen kovčeg. Kovčeg u kojeg je bilo položeno Violetino tjelo, obučeno u bijele plahte. Svi su koračali iza dvorca, gdje se trebala nalaziti grobnica za Violet. Victiorii je lice bilo zamrljano od suza, Anna se tresla, ali ne zbog snijega; Melody je cijelo lice bilo zamazano od šminke pomiješane s suzama, Emmina kosa bila je potpuno mokra, ne od suza, već jer je došla prva na pogled i legla do Violetinog tjela dok je još stajalo ispred dvorca, polegnuto na srebrnu plahtu. Anduril ovih dana nitko nije mogao prepoznati, više nije odavala istom onom hladnoćom, sada tugom, ali inače se smiješila od uha do uha, kao i Roxy, Kosta i Maggie. Vanessa je tiho hodala uz Victoriu te svako toliko zakašljala. Bila je jako prehlađena, ali to ju nije spriječilo da propusti sprovod. "Stigli smo", prodahta Dumbledore, pod svom hladnoćom snijega. Kovčeg je položio u kamenu grobnicu, na kojoj je bio zlatni znak s natpisom:
Violet Vallenttine Granger
U počast osobi koja život svoj
dala je za nas.
Prof. McGonagall je lagano odložila neku knjigu, ili je bar nalikovalo na knjigu, na grobnicu. "Molim pozornost!" uzviknula je, iako su i tako svi bili mirni i spokojni, "Ovo je knjiga u koju će svaki učenik, po želji, ali bilo bi u redu da svi to učine, potpisati neku svoju želju, ili nešto slično" Par minuta bila je potpuna tišina, a onda su se svi učenici koji su bili ondje poredali se u red. To je bio najduži red koje je itko ikada vidio, ali i s najtužnijim licima. Svi su se upisivali, lagano stružući perom po papiru. Bilo je tu svakakvih znakova zahvalnosti, žalosti i svega ostaloga. Toliko njih se upisalo, da je McGonagallica počela stvarati nove i nove bilježnice kako bi se svi mogli upisati. Na kraju, tu je stajalo 50 bilježnica. McGonagallica si je nešto tiho promumljala u bradu, a onda su se sve bilježnice spojile u jednu debelu cijelinu. Hermionino lice, umrljano od suza, sada se razvuklo u osmijeh; nije mogla vjerovati kako ljudi poštuju ono što je Violet učinila, zbog toga bila je neopisivo sretna.
Kiše ne ispiru sječanja, to je sigurno i Violet nitko nikada neće zaboraviti, neće zaboraviti njezinu žrtvu.
6 godina kasnije
"U redu, samo izdajte prije idućeg mjeseca", Victoria je namignula Alice, vlasnici njezine izdavačke kuće. Upravo je ugovorila objavljivanje njezinog novog albuma: "One friend". Victoria Joanne Marie Goldelion-Listox je jedna od najpoznatijih pjevačica iz čarobnjačkog svijeta. Snimila je već 4 albuma. Udala se za Alexa Caybera Listoxa prije godinu dana, žive u velikom stanu u Los Angelasu. "Goldelionka!" bio je to veseli urlik Anne Gryffindor. "Anna! Pa od kuda ti ovdje?" iznenađeno ju je upitala Victoria. "Pa... Pošto si ti član moje službe, pozvana si na sastanak! Sutra u 6 i pol, navečer! Kissi kissi!" veselo je rekla, na što je Victoria kimnula. Anna Avery Modesty Gryffindor-Mutou osnovala je veoma popularnu udrugu za zaštitu čarobnih životinja, koja ima preko 1 000 članova diljem svijeta. Središte se nalazi u Los Angelasu, ljudi iz cijelog svijeta aparacijom dolaze onamo kako bi bili na sastancima. Udruga nosi ime 'Izabranice', na uspomenu na Violet. "Victoria! Vaš muž vas hitno treba!" povikala je Alice, pokazujući na Alexa, koji je u smokingu stajao kod vrata. "Vidimo se!" namignula je Victoria Anni te se uputila do Alexa, s osmijehom od uha do uha. "Nedostajala si mi!" poljubio ju je. "I ti si meni", odgovorila je. Alex Cayber Listox upravo je došao iz New Yorka, radi kao čarobnjački odvjetnik i ima klijente diljem svijeta, stalno negdje juri, iako bi mogao biti doma i gledati TV s obzirom na Victoriinu zaradu.
"Molim vas malo mira!" siknula je ministrica magije, Katherine Lina Sydnee Follyn, kada je još jedna muška ulizica ušla u njezin ured. Prije par godina bila je izabrana za ministricu magije, zbog uspjeha koje je napravila, u što spada i veoma važno otkriće što se tiče povijesti magije. Živjela je u Londonu, u veoma velikom stanu, ali slava joj nije udarila u glavu. "Sometimes, I remember you, I remember your tears, I remember your smile! I remember everything and I will remember it forever!" svirala je na tiho Victoriina pjesma "Memorie" s prošlog albuma s istim nazivom, zapravo bila je posvećena Violet. Ponovo je netko pokucao na vrata, a Katherine, kako su je sada svi zvali (ne zna nitko kako je to podnosila), je gotovo para počela izlaziti iz ušiju. "Louis je", šapnuo je glas s druge strane. "Uđi!" puhnula je, s olakšanjem. Louis je ušao u ured. Zapravo je sada veoma sličio svom starijem bratu, Marcusu. "When I close my eyes I see you and I know you'll always be here for me.... Ou, always.. I know that", još je uvijek treštao Victoriin glas. "Molim te, ugasi to", šapnuo je Louis, a Kathy je poslušno ugasila. Louis Marcus Melayra postao je jedan od djelatnika u ministarustvu, radio je u dijelu 'Zlouporava magije'. Louis nikada nije prebolio Violet, uvijek je sebe krivio za sve i nikako mu nije išlo u glavu da on nije kriv za ništa, da je jednostavno tako moralo biti. "Gospodin... Gospodin Gildow vas treba, samo je htio da najavim", rekao je, ponovo suzdržavajući suze. Ova pjesma, bila je pjevana Violet i to je svatko tko je poznavao Violet znao, a kamoli neće Louis.
"Hej maji, pojedi to, to je jako finooo", tepala je Melody malom plavokosom dječaku koji je stajao u hranilici. "Mel, ja idem", Marcus Matwey Melayra pozdravljao je svoju suprugu, kada je kretao u svoj ured. On je također bio jedan od djelatnika ministarstva i radio je s hrkanima, moglo bi se reći da je postao neka vrsta psihijatra svima koji su kao hrkani bili veoma razočarani svime. "Ok, vidimo se kasnije" pomahala mu je Melody, namještajući onaj vragolasti osmijeh, to se kod nje sigurno nikada neće promjeniti. "I vidimo se i mi, Lucas", namignuo je svom malom sinu, koji je još uvijek odbijao pojesti kašu koju mu je Melody uporno pokušavala dati. Melody Chloe Ashley Jones-Melayra je kućanica, brine se za njezinog i Marcusovog sina: Lucasa Tinna Melayru. On je bio mali plavokosi dječak s smeđim očima, savršena mješavina Melody i Marcusa.
"Gospođo Jones! Slučaj za vas!" vikao je glas iz susjednog kabineta. Anduril je umorno ustala i otišla ondje gdje ju je čekala Roxy. "Daj Roxy, kaj sada?" upitala je smiješeći se. Anduril i ostale Izabranice Zla jedne su od najvrijednijih članova 'Izabranica'. Sve su postale aurori, na neku vrstu podržavajući 'dobro' jer Violet je dala svoju žrtvu za njih, zapravo su htjele dokazadi da su na njezinoj strani, valjda je to bio još jedan način za ispriku.
Sve ove osobe, ni nakon 10, ni nakon 20, ni nakon 30 godina, ni nakon 100, neće zaboraviti svoje nezaboravno vrijeme u Hogwartsu, kao što neće zaboraviti ni Violet. Sada imaju svoje živote, a Violet je svojim duhom (ne doslovno da je postala duh) ondje kod njih, budno motri na sve i što više može utječe na to da sve prođe kako treba. Jednog dana svi će se oni ponovo sresti, bez starih dugova svega ostaloga, taj dan vjerojatno će biti najsretniji u njihovom životu...
Stvarno mi je teško dok ovo pišem. Nije bilo smisla više odugovlačiti, imala sam još prije 3 mjeseca u glavi kako će završiti... I eto, evo ga sada... Ovo je vjerojatno najtužniji post koji sam ikada napisala i vjerujte mi, ako dok ovo budem objavljivala ne zaplačem, s obzirom na moje emotivno stanje, veoma sam dobro prošla... Ali svaki kraj je i novi početak, ovo je novi početak za mene. Otvoriti ću novi blog s novim likom, sigurno ćete naletiti na mene! Nekima ću javiti, nekima ne, nadam se da ćemo se opet čitati. I molim iskrene komentare, ovaj puta, ne samo za ovaj post već za cijelu moju priču. Bilo bi mi drago i definitivno lakše. Ovo je oproštaj s plodom moje mašte, s Violet, koja je na neki način bila moja prijateljica. Sada, ovo je kraj. Nedostajat ćeš mi, Violet Vallenttine Granger
