STAY HERE
Please don't go anywhere..subota, 02.02.2008.
God, how much I love you
Urgh... Ovaj post je malo pretjerano sluzav, ali kada je upravo takav morao ispasti -.- . Ugodno čitanje =)
"Probudi se! Molim te probudi se!" Louis me drmao. Lagano sam otvorila oči, istog trena susrele su se s njegovim. "Jesi dobro?" pitao je. "Ne znam...", rekla sam osvrčući se oko sebe. Bili smo u nekoj spavaonici, vjerojatno njegovoj. Bila je u neredu, ali ne onakvom koji je mogao nadmašiti naš. Ležala sam na krevetu. "Violet ja...", nije uspio dovršiti rečenicu, prekinuo ju je moj poljubac. Odvraćao ga je i jednostavno nisam htjela da ikada prestane. Stali smo, odmaknuvši se pa centimetara. Gledala sam ga u oči. Odavale su takvim mirom i spokojom. Zagrlila sam ga, osječajući neopisivu toplinu. Čvsto me stisnuo uza se. Osječala sam se kao da će se svijet srušiti ako se odvojim od njega. "Volim te", rekao je uz lagani osmijeh. "I ja tebe", rekla sam naslonivši se na njega. "I moraš mi vjerovati... Bio sam pod imperiusom.. Znaš da ja nebi nikada...", šapnuo je. "Vjerujem ti... Znam da ti to nikada nebi napravio", rekla sam osmijehnuvši se.
"Znala sam! Znala sam!" vikala je Melody. "Dobro je, ne mora to cijeli svijet znati", šapnula sam joj. "Mora!" viknula je Melody te se popela na jedan od stolova: "Ljudi! Violet i Louis su ponovo zajedno!" Anna, Victoria i Emma su crkavale od smijeha. "Više ti nikada ništa neću reći", rekla sam mrgodnim glasom. "Ne moraš se durit odmah", odvratila je. "Ne durim se, ali pretjeruješ", izbeljila sam se. Sjedile smo u Veprovoj Glavi, isto popodne nakon mog i Louisovog razgovora. "Ali ne kužim kako ti je rana zarasla", rekla je Victoria sumljičavo. "Da, to ni meni nije jasno", dodala je Anna. "Nije ni meni", rekla sam zamišljeno. To ga nisam ni stigla pitati. "Nisi ga pitala?" rekla je Victoria širom razogračivši oči. "Ne... Nisam htjela pokvarit trenutak", rekla sam, iako je prava istina bila da mi je to bilo zadnje na pameti. "Pa da! Bila si prezauzeta žvaljenjem!" Victoria je zakolutala očima. "Prava se javila", izbeljila sam joj se. "Baš morate?" Anna je izigravala plačljivi glas. "Da!" izbeljile smo se, opet. "Vic!" Alex je upravo ušao u Veprovu glavu. "Hej! Dođi ovamo!" viknula je Victoria nasmiješivši se. Alex se gurao kroz gomilu. "O my God koja gužva", rekao je kada je uspio doći do nas. Ipak, imao je osmijeh od uha do uha. Nježnim pogledom je gledao Victoriu, koja je i te kako uzvračala. "Khm", bio je to moj uobičajeni značajni 'khm'. Victoria me prostrijelila pogledom, a ja sam joj uzvartila jednim cerekom. "Idemo do...", započeo je Alex, ali ga je Victoria prekinula: "Idemo! Vidimo se poslije!" Odjurili su iz Veprove Glave, dok smo Anna, Melody i ja shvatile što se u biti dogodilo.
Vrata su se ponovo otvorila, a zvonce koje je bilo obiješeno iznad vrata glasno je zazvonilo. Na vratima su stajali prof. Melayra i Louis, koji je još uvijek imao onaj blaženi osmijeh. Louis je pogledom pretražio prostoriju, kada me ugledao osmijeh mu se još više proširio. Melody je napravila 'znala-sam' grimasu, već po milijunti put danas. Louis i prof. Melayra su se dogurali do nas. Začudilo me to što je profesor došao do nas, ali pošto mi je trebao biti brat, činilo mi se da se on još uvijek ponaša kao da smo u rodu, ali to nije bio razlog. "So, ljudofi moram vam nešt' reć' ", nakesila se Melody. "Daa?" nezainteresirano je upitala Anna, ne poklanjajući joj niti pogled. "Ja i Marcus smo zajedno!" nakesila se. "Marcus? Koji Marcus? Onaj s 3. godine?" zbunjeno sam ju pogledala. "Marcus Matwey Melayra", preokrenula je očima. Širom sam razogarčila oči, a Anna je piljila u Melody kao da nije normalna. "Šta me tako gledate?" upitala je ne mičući 'cerek' s lica. "Pa.. On je stariji oko..." mucala sam još uvijek u šoku. "3 godine... Pa to nije puno", upetljao se Melayra, osmijehnuvši se. Uputila sam pogled Louisu, koji je također piljio tren u svog brata, tren u Melody. Melayra je nešto promrmljao Melody u uho, usput je nježno poljubivši u isto uho. "Može", rekla je Melody te zajedno s njim izašla iz gostionice. Istog trena Anna je prasnula u smijeh, činilo se da nikada neće prestati. Louis i ja smo podignuli obrvu. "Pa kada ne mogu vjerovati", rekla je Anna uz smijeh. Ni ja nisam mogla vjerovati koliko ludih osoba ću sresti danas. "E, nemojte sada i vi otići! Nemojte me ostaviti samu!" Anna je glumila da plače, stvarno je prošvikala. "Sorry... Moram nešto Louisa pitati... Nasamo", promucala sam, "Ajmo do jezera". Anna me je prostrijelila pogledom, bilo mi ju je žao... Ali stvarno smo imali što pričati.
"Moram znati nešto", rekla sam gledajući ga u oči. "Reci", rekao je nježnim glasom, ne puštajući me iz zagrljaja. "Kako... Kako si uspio srediti Anduril?" "Ne znam... Stvarno, činilo se da me je napala nekom čarolijom, mislim... Osjetio sam neku bol u nogama... Ali nije bilo ništa strašno, dotrčao sam do nje i ona je samo... Pala... Ne razumijem...", rekao je zbunjeno. "Ni ja", rekla sam, "To je stvarno čudno" "Ma ništa me nebi zaustavilo da te spasim", rekao je ponovo me poljubivši. Odvračala sam, osječajući se presretno. "Zašto plačeš?" upitao je lagano se odmaknuvši. "To je sretna suza", nasmiješila sam se. Lagano je rukom pokupio i tu poslijednju suzu isplakanu zbog njega.
"Spava mi se", potužila sam se Victorii dok smo u društvenoj pisale domaću zadaću iz Preobrazbe. "Ne čudim se", rekla je uz veliki cerek, svi se samo cere. "Jako smiješno", jauknula sam, završavajući rečenicu. "Eto, gotova sam!" rekla sam, od sreće lupajući o stol. "Violet! Kozo jedna!" vikala je Victoria, kada sam u svom 'naletu sreće' prolila njezinu tintu, koja se, zamislite, prolila po njezinoj bilježnici. "Ja koza?" siknula sam, "Dobro, ti si onda ovca!" Očito nije ni čula moje riječi, bila je prezauzeta bješnjenjem kako se i tinta urotila protiv nje, taman kada je bila pri kraju. Meni jednostavno ništa nije moglo pokvariti dan, samo sam se smiješila i smiješila... Nikada se nisam osiječala bolje.
* * *
Nešto me naglo pogodilo u glavu, i bilo je bolno! Otvorila sam oči, pokušavajući shvatiti što me tako iznenada probudilo. "Hvala Bogu!" siknula je Anna. "M... Molim?" mrmljala sam. "Obožavam ovu knjigu", rekla je zagrlivši udžbenik iz Povijesti Magije. "Ovaj... Anna, grliš udžbenik iz PM-a" šapnula joj je Kathy. "PM?" sumljivo sam ju pogledala. "Povijest Magije, a baš odgovara skračenica", promrmljala je Anna bacajući udžbenik na svoj krevet. "Zašto ste me probudile? Pa nedjelja je!" glasno sam zijevnula, kao da će im to dati do znanja da su pogriješile. "Zato jer si tako lijepo spavala, a to me iritira", izbeljila se Anna. Napravila sam ' -.- ' facu, posebno upućenu Anni. "Dajte, idemo na doručak", zijevnula je Victoria. Zgrabila sam svoje traperice i ljubičastu majicu te ih nabrzaka ubukla, ali nisam se trebala žuriti, i tako smo kasnile. "Počešljaj se", lijeno sam uperila štapić u kosu. "Ajde lijenčino!" viknula je Anna. "Ja nisam lijena, samo mi se neda", citirala sam Victoriu, na što se ona značajno nasmijala. Kathy je glasno zijevnula, izgledala je kao da će pasti u nesvijest ako ne izađemo iz te prostorije. " 'Cause it's my life!" začule smo kako netko glasno pjeva. Victoria je pokrila rukama uši, valjda je pomislila kako taj netko pjeva gore od nje, ali glas je zvučao nepoznato. Bio je visok, lijep i živahan. U prostoriju je uletila Vanessa, i dalje pjevajući pjesmu. "Od kada ti pjevaš?" zabezeknuto je upitala Victoria. "Od nikada, samo volim odjpevati neke lijepe pjesme, a i ne pjevam baš dobro! Sluša tko Bon Jovija?" odgovorila je vadeći iz ušiju slušalice mp3-a. Sve smo odmahnule glavom te se zaputile prema njoj, koja je stajala na vratima. "E Vio, kaj je bilo s tobom i Louom?" "Nothing special! Opet smo zajedno", rekla sam, dok mi je na um pao Louisov osmijeh, osječaj kakav imam uz njega. "Vidimo se poslije", šapnula sam te izletjela iz spavaonice, pratio me Annin: "Zatelebala se!"
"Lou!" bacila sam mu se oko vrata, nikada mi niti jedna osoba nije toliko falila u malih... 12 sati koliko sam spavala, užas! Čvrsto me uhvatio, osječala sam se tako sigurno u njegovim rukama. "Vio, jeli sve u redu?" upitao je nasmiješivši se onim prekrasnim osmijehom. "Savršeno, sada kada si ti tu", odgovorila sam kada me spustio dolje. Cijeli svijet se doimao tako savršenim. "Louis... Tako mi je drago da si tu za mene", morala sam reći. Nasmiješio se, ponovo, tako volim kada se smije. To je najlijepši osmijeh koji sam ikada vidjela. "Zateeleebanaaa!" vikala je Anna s vratiju, "Mogla bi barem s nama na doručak!" Zakolutala sam očima, na što se Louis, naravno, opet nasmiješio. "Ljubomornaaa! Ajmo na doručak!" izbeljila sam se. "Alex!" Victorijina ' -.- ' faca pretvorila se u značaj osmijeh kada je ugledala Alexa, a ni njegova faca nije zadržala ljuti osmijeh. Naime, pisao je domaću zadaću iz Obrane Od Mračnih Sila, njegovog najmržeg predmeta. U društvenoj nije bilo mnogo ljudi, svi su bili na doručku. Samo par prvašica koje se vjerojatno još nisu naučile na 'rano dizanje', Alex, Louis (koji je mene čekao), Anna, Kathy i ostala ekipa iz moje spavaonice, računajući i Vanessu. "Dobro, idemo na ručak", rekao je Louis primajući me za ruku. Stisak nije bio jak, točno dovoljno da me ne pusti. *Nemoj me nikada pustiti*, pomislila sam.
"Violet, moram ti nešto reći", rekao je Louis zamozatajno. Kao i svako obično popodne, sijedili smo kod jezera. "Reci", nasmiješila sam se, očekujući neku katastrofu. "Nikada nisam bio sretniji", šapnuo je ponovno me poljubivši. "Ni ja", šapnula sam, ne prestajući ga ljubiti. "Pa kako su golupčići?" začula sa glas od kojega sam se zamrzla. Bio je leden, tako... Bezosječajan. Baš zato bio je i neizmjerno prepoznatljiv. "Možeš me poštediti danas Anduril?" rekla sam tonom u kojem se moglo raspoznati da sam 'umorna' od njihovih 'napada'. "Moram to učiniti", rekla je, nekako malo blažim glasom. "Ne znam zašto bi te štedila", dodala je zatim hladno. "Anduril, želiš li da ponovimo postupak od neki dan?" upitao je Louis zakolutajući očima. "Ovaj puta će biti drugačije! Dosta mi te je mutnjakušo, vrijeme je da okončamo tvoj život!" rekla je, a zatim promrmljala neke riječi na meni nepoznatom jeziku. Louis je počeo tonuti u snijeg, doslovno tonuti, kao da sjedi na vodi, a ne na snijegu. "Ne upleći njega u ovo!" viknula sam užasnuto. "Zašto ne? Ja volim mučiti ljude prije smrti", siknula je, poput zmije. Iza njezinih leđa vidjela sam i ostale... Roxxane, Marget, Kosta... Sve su bile tamo, s ne baš veselim izrazom lica. Naime, lice im je bilo hladno, ali u očima vidio im se i lagani strah... Bojale su se toga što bi se moglo dogoditi, ali one ipak nisu bile same. Ja sam bila sama, u tom trenu potpuno odgovorna za Louisov život, dok je on polako tonuo u hladan snijeg. Od nevoze završitala sam, završistala sam najače što sam mogla, iako nije imalo nikakvog smisla da mi to pomogne, samo je Anduril natjeralo u smijeh. Odjednom, kao da mi je nevidljiva zraka razumijevanja prošla kroz glavu, znala sam što mi je činiti.
